[ja_a]

Mislim da sam i sam shvatio neke stvari u zadnja 2 dana u vezi ovog stanja. Jedino čega je potrebno riješiti se u cijeloj toj priči je strah. Svaka čudna manifestacija i svaki napadaj panike i osjećaj derealizacije mora se u potpunosti prihvatiti, pa ako treba i analizirati ga u svakom dijelu tijela da shvatimo da nam ne može ništa učiniti i pustiti ga da dosegne svoju najveću jačinu. Bilo koji pokušaj da se riješimo na silu tog osjećaja, da ga se plašimo, da ga nastojimo izmijeniti, da ga kontroliramo, da nam je neugodno uz njega, rezultirati će još gorim napadajima. Znači, treba se opustiti i prihvatiti ga kao prijatelja bez ikakve primisli kako je to neugodan osjećaj ili kako ćemo se zauvijek tako osjećati itd, već ga prihvatiti i tek tada on će odlučiti otići i mi ćemo se osjećati i biti korak bliže stvarnosti.
Jako je teško, ali kada se shvati to i kada jednom uspijemo, onda je lakše. Ne bježati od njega, ne mu davati uopće puno pažnje na taj način, već kad dođe, jednostvno mu se razveseliti i pustiti ga da obavi do kraja što je naumio... jednostavno se prepustiti i pritom ne očekivati nikakve pozitivne rezultate na silu... jednostavno se totalno prepustiti osjećaju koji je dio nas samih. Ne moramo ga se bojati jer nas neće ubiti, niti izluditi. To prvo i osnovno nije nikakvo stanje koje progresivno djeluje da stvara ludilo ili pogoršava na bilo koji način išta. To je najobičnija anksioznost i obrambeni sistem mozga kad je pod pritiskom.