[nitko i ništa]

Ali, kad pomenem primjer kao što je teorija relativnosti, sjetim se velikih koraka u napredovanju nauke koji su povezani sa kritikom temelja. A napredovanje nauke uvijek je bilo povezano sa kritikom temelja. Ovdje je malo od koristi da se akumulira iskustvo. Moramo razmišljati o osnovama, moramo, prije svega, kritički posmatrati temeljne pojmove, a to su u našem vijeku učinili upravo ljudi kao što su Einstein, Bohr ili Heisenberg. Kada sam se, kao mladi fizičar i Heisenbergov učenik, susreo sa fizikom, nastojeći da je naučim, prilično sam bio svjestan da ovu nauku nisam razumio. To nije značilo da nisam integrirao diferencijalne jednačine ili da nisam mogao razgovarati sa eksperimntatorom o vjerovatnoći rezultata njegovih eksperimenata. Ali, nisam razumio pojmove u kojima se pokušavalo reći šta je smisao ovih diferencijalnih jednačina. Najprije sam bio naivan, pravovjeran, kao što to možda student i treba da bude, pa sam pretpostavljao da to moji učitelji razumiju a da samo ja još nisam dospio dotle da to razumijem. Što sam više upoznavao učitelje i kada sam ih mogao već pitati, pokazalo se da ni učitelji zapravo ne razumiju, a to su bili vrlo značajni naučnici. Oni su, doduše, bili u stanju da veoma dobro primijene nauku i da je obogate. Ali kada je bilo potrebno da polože račun o tome šta njihovi temeljni pojmovi treba da znače, dakle, u fizici: pojmovi kao što su materija, energija, kauzalnost, prognoza i tome slično, ili šta, na primjer, stvarno znači pojam iskustva, onda su oni, baš zato što su bili pametne glave, morali reći: no dobro, sa ovim pojmovima možemo dobro raditi i stoga to upravo i činimo. Položiti račun bilo je isuviše teško. Ali baš ovaj račun uvijek se traži ako istinski napredak nauke iziskuje novu kritiku temelja. Pitanje je, dakle, da li se možda može dobiti izvještaj o ovim pojmovima. Ja lično, u svakom slučaju, nisam bio zadovoljan time što su moji vlastiti učitelji ove pojmove mogli dobro upotrijebiti: jer, neko ih je morao pronaći a taj je ipak svakako morao znati zašto je koristio baš ove a ne druge pojmove.

Postavilo se, dakle, pitanje: odakle dolaze ovi pojmovi? Uskoro se pokazalo da ne dolaze specijalno iz nauke nego najčešće iz filozofije. Ali, odakle iz filozofije? Koje filozofe treba da pitamo? Ja sam tada pitao najprije one filozofe koji su se preporučivali prirodnjacima govoreći ima da oni, prirodnjaci, imaju pravo. ... Preporučivali su se, dakle, pozitivisti. Oni su govorili: vi naučnici ste u pravu. Zajedno s vama mi se borimo protiv neplodne, beskorisne tradicije školske filozofije. Kada sam zatim pokušao tačno da razumijem pozitivističku filozofiju, pokazalo se da i ona nije mogla položiti račun o svojim vlastitim temeljnim pojmovima, da je, na primjer, pojam iskustva, koji je u pozitivizmu pretpostavljen, bio pojam koji se raspao pred sve oštrijom samokritičkom analizom koju su pozitivisti, da kažemo na njihovu čast, izvršili tako da je na kraju bilo suviše teško uopšte nešto reći o tome šta se podrazumijeva pod iskustvom. U svakom slučaju, ja sam lično došao do suda da od pozitivističke filozofije ne mogu naučiti šta je moderna nauka. Tada sa se okrenuo njenim protivnicima, i to odmah najvećem od njih, Immanuelu Kantu.
Pokušao sam Kanta da shvatim i iz toga sam zaista dobio suštinska objašnjenja o osnovama svih nauka, koja ovdje ne mogu pokušavati da proširim, ali sam otkrio da mij je u osnovi dalekosežno ostao nerazumljiv, jer se u njegovoj filozofiji koriste pojmovi koji, kako mi se učinilo, nisu bili dokazani već pretpostavljeni: na primjer pojmovi kao što su supstancija ili kauzalitet ili posve fundamentalni pojmovi kao što su subjekt i objekt. Kada sam to pokušao pratiti i vidjeti šta ti pojmovi znače i odakle dolaze, historičari filozofije su me uputili na početak novovjekovne filozofije, na Descartesa. Pokušao sa, dakle, čitati Descartesa. Lektira Descartesa dala je, doduše, neka objašnjenja, ali je dala i povoda za kritiku; posebno mi se nejasnim učinio nasilni karakter Descartesovih zaključivanja, pa sam konačno otkrio da se suštinski dio njegove argumentacije služio skolastičkim metodama mišljenja, premda je on sam sebe svjesno shvatao kao protivnika skolastike, pa mi se učinilo nerazumljivim kako bi Descartes argumentirao a da ne poznaje skolastiku. Povratak skolastici me odmah uputio na grčku filozofiju jer je, naime, skolastika koju je Descartes zatekao bila bitna interpretacija Aristotela. Tako smo se vratili do Grka i Aristotela. A ako studiramo Aristotela sa izvjesnom brižljivošću, onda se otkriva u kojoj je mjeri on produktivni komentator Platona. Ja lično ostajem pri tom da sam tek kod Aristotela i Platona imao osjećaj da kažu nešto što se može razumjeti. To nije slučajno: jer, oni su pronalazači pojmova koji se koriste i u današnjoj fizici, ali koji su u njoj opterećeni tako kompliciranom poviješću da je veoma teško razumjeti zašto su obrazovani baš ovi a ne neki drugi pojmovi. Kada sam zatim čitao Platona, uspjelo mi je da postignem izvjesno razumijevanje za poznati stav matematičara i filozofa Whiteheada, koji je živio u našem vijeku a koji je rekao da je cijela povijest zapadnjačke filozofije ''a few footnotes to Plato''.

Tako je moj osjećaj bio da nisam u stanju razumjeti kvantnu teoriju ako ne razumijem Platona.