|
Da, vidim i ja sada da sam pogrijesila ali nema tu ispravnog nacina. Jer u stranoj smo zemlji, ta mama je jedina nasa, sredina je mala...
Zene se druze medjusobno ali koliko sam skuzila u klanovima, ma gdje god dodjes isto je.
Nisam ja forsirala prijateljstvo s njom, samo sam je pozvala par puta na kavu, kad sam vidjela da ne zeli odustala sam.
Sto se tice njenog braka sama se pozalila par puta. Nisam ispitivala, ne zanimaju me detalji, ali povezala sam to kao razlog zasto moje dijete ne moze doci na igru kod njih. I ne bih je iskreno ni pustila, znajuci da je takva situacija i da ti ljudi nisu spremni bolje se upoznati, dakle nemam pojma kakva je obitelj.
No danas se situacija malo raspetljala, poslala sam mami poruku u kojoj sam objasnila sto se dogodilo medju djecom. Rekla sam joj da ni meni ni mom muzu nije to drago i da smo odlucili da je za djecu bolje da se ne druze.
Potrudila sam se biti fina, sto inace bas i nisam kad me netko naljuti. Mama se nije naljutila, pokusava izgladiti, pa valjda nisam pogrijesila. Ja nemam namjeru nastaviti taj odnos, a ona uporno salje poruke 😒
U meni cuci introvert na rubu ocaja, rastrgan izmedju zelje za mirom i osjecaja duznosti prema sebi i djetetu da ipak imamo prijatelje. Uz to zonglirati sa ostalim problemima... nekako se bojim da ne podbacim
|