Pogledaj jedan post
Old 07.02.2012., 15:20   #459
Umivaonik je opet zaštopan. Znam, oprala je kosu nad njim dok je u žurbi pripremala papirologiju za višesatno mačevanje s birokracijom. Nitko ne umije stajati u redovima kao ona. Poput antičkog kipa savršenih proporcija ispod tanke crne haljine. Kupila ju je na placu od nekoga Kineza. Tko zna koliko je klinaca pišalo krv pod predradničkom pedagoškom invencijom dok su ju sastavljali. Sigurno je s obzirom na sve bila debelo ispod cijene. Unatoč jeftinoj odjeći, nije izgledala niti malo jeftino; otišla je elegantna i prekrasna uputivši mi jedan od onih pogleda koje čuva za posebne prilike.

Dok sam kopao po vodovodnim cijevima, u sebi sam joj jebao mater. Nezavrnuti ventil krvnički je šikljao vodu na mene. Petnaestominutna iscrpljujuća borba okrutno je prekinuta luđačkom zvonjavom. Ovrha, gospodine! Znamo da ste unutra, čuli smo Vas. Cijela zgrada je čula! Otvorite, imamo sudski nalog! Uzeli su jebenu plazmu. Kao da je bitno, ne sjećam se kad sam ju zadnji put upalio. Mogao bih popiti nešto. Ruke mi drhte, a grlo je suho. Posegnuo sam rukom u džep kako bih vidio koliko mi je novca ostalo od jučerašnje plaće. Tristo jebenih kuna.

Mobitel je zvonio sa lokacije za koju nisam niti znao da postoji. Bio je u ladici ormarića zatrpanog posteljinom i prljavim vešom. Jedan propušten poziv. Bolje da se niti ne javljam, dužan sam tipu znatnu svotu love. Bio je to sitan diler koji je umislio da je prljavi Harry, malen čovjek limitiranih intelektualnih kapaciteta i velikog metalnog revolvera. Nedavno se probio sa srednjoškolskih igrališta u veliku ligu. Tako ju zovem zbog holivudskih izdrkotina koje su mi kao malome kvalitetno isprale mozak. Kao da nekakvog dilera ili narkobosa u ovoj zemlji možeš uzeti za ozbiljno. Taman kad sam planirao maknuti retardirani smiješak s lica, sjetio sam se naslovnice jučerašnjeg Večernjeg lista; Vođa hrvatskog podzemlja iza rešetaka. Hrvatsko podzemlje jebote; rebra i prsni koš jednoglasno su odlučili eksplodirati od smijeha.

Pažljivo ispeglana košulja čekala me prebačena preko kuhinjskog stola. Ulica je bila ispunjena ozbiljnim licima prolaznika. U kombinezonima, haljinama, sportskoj odjeći, odijelima, lakiranim cipelama, s monoklom; svi su žurili izvršiti svetu dužnost prema kapitalističkom društvu, žarko su željeli biti pregaženi i potplaćeni. Ja, odlučno sam koračao prema elizijskim poljanama, po dolasku brišući rukavom znoj sa čela. Gospodin za šankom natočio je kao i obično, dupli brandy s ledom. Boca me čekala onakva kakvom sam ju zadnji put ostavio. Zar jedino ja pijem to smeće? Nakon nekoliko porcija omiljene mi hrane, jedva da sam znao za sebe. Sljedeća scena koje se sjećam je moj mlohavi penis u ustima neke starije gospođe. Klečala je na podu birtijskog klozeta prebacivajući ga sa jedne strane usne šupljine na drugu u nadi da će mu udahnuti nešto života. Nakon nekog je vremena odustala i slegnula ramenima kazavši, „pedeset kuna molim“.

Na izlasku van, dočekao me frajer iz trećeg odlomka sa dvojicom kvartovskih praznoglavaca. Velikodušno sam im dopustio da mi slome koljeno, unakaze lice i odigraju partiju stolnog nogometa mojom slezenom. Dok sam ležao na suhom asfaltu i krvario poput zaklane svinje, kroz glavu su mi prolazile slike dame iz prvoga odlomka; kako ja tu ženu volim. Majka je uvijek govorila da nikada neće biti ništa od mene, kako ništa iza sebe neću ostaviti. Da me barem može vidjeti sada dok se puzajući pokušavam domoći kvake ulaznih vrata.
lycantrophy is offline