[Veterinarius]

Ahoy,

S ove strane međumrežja autor forumske bestseller kratke priče zvane "Bakterija i virus, ljubav u doba sekundarnih infekcija." Da odmah napomenem prema onome što je uvriježeno u forumskim oglasima nisam situiran iliti materijalno zbrinut ergo još sam apsolvent jednog nadasve uzbudljivog fakulteta. Izliječeni prokrastinator, što pruža bolji uvid u činjenicu da s 32 godine stari bik, bik i prema onim zamišljenim utjecajima planeta na sudbinu i odnose s drugim bićima, sad nije okužen zgodnim curama koje vode pse na uzicu i novčanikom koji je na rubu pucanja radi ispunjenosti platežnim sredstvima.
Budući da su ljudi vizualna bića, red je da pokušam riječima opisati svoj jedinstveni vanjski izgled, onakav kakav ja vidim u ogledalu, pa sad dal vidim dobro ili ne, hmm morat čete mi vjerovati na riječ.
Pružam se u visinu 183 cm, što je korisno za skidanje proizvoda s najviših polica u samoposlugama, mase sam 72 kile zasad žive vage što nije loše ako ne preferiraš pivske trbuhe, zelenih očiju ko djetelina u valjda proljeće nakon kiše, zamisli si one irske poljane u travnju i to je otprilike to, kose boje još uvijek Bojkinškog španijela s probijanjem sivih vlasi, to je valjda do sve te inteligencije koja probija van, ak je moglo Einsteinu može i meni.
U ono vrijeme kad sam odlugovlačio s prioritetima, poput završi si faks i budeš postal čovjek sam naučio svirati bubnjeve, na sveopću žalost svojih susjeda i šire okolice, i vjerojatno sam se vodio onim stihovima Ramones-a I dont want to grow up. To se nastavilo u pokušaje sviranja gitare koje traje i danas, sve u svrhu ako bi se izjalovilo nešto s veterinom uvijek mogu svirati na Crvenom trgu u Moskvi i u najmanju ruku pobrat batine. No Drele je moj spiritualni vodlič i idem prema onom ako hoćeš jest i pit moraš delat, tak da i taj zadnji ispit se bude položio prije nego padne prvi snijeg ove zime.
U svrhu punjenja mojih mentalnih baterija trčim, po gradu i poljima, u gradu uglavnom po noći da se bakice ne boje da im ne ukradem torbice s teško zarađenim mirovinama a po poljima uglavnom uzurpiram divljač.
Zvuk u vremenu je najbolji induktor mog dobrog raspoloženja, koje je u bilo kojoj prilici u stanju izbalansirati moju homeostazu, tak da punk rock saved my life, uz to uživam u svim notama osim onog šunda zvanog cajke, to ne mogu slušati vjerojatno ni pod utjecajem fentanbyla, vjerojatno bih tražio najbrži način za očuvanje osobne dobrobiti da si skratim muke ako bih bio izložen istom.
Ateist, vjerujem samo u činjenice koje se mogu empirijski dokazati, ovaj skup stanica ima samo jedan život i nemam ga namjere nerazumno živjeti.
Što tražim, budući da sam jedinka XY kromosoma, jedinku suprotnog spola, gospon Henry Rollins se sasvim lijepo izrazio:

“I want a soul mate who can sit me down, shut me up, tell me ten things I don’t already know, and make me laugh. I don’t care what you look like, just turn me on. And if you can do that, I will follow you on bloody stumps through the snow. I will nibble your mukluks with my own teeth. I will do your windows. I will care about your feelings. Just have something in there.”

Zauzvrat nudim šale i pošalice tipa zašto je leukocit prešao cestu, kako zbuniti mačku i ljubavni život maltezera u Podravini.