|
Demonologija
Od najstarijih vremena postojalo je vjerovanje u demone, a njihova narav, rang i moć ukazuje na shvaćanje zla u pojedinoj religiji.
U arhaičnim religijama demoni se shvaćaju kao više ili manje opasni duhovi, vezani uz vegetaciju, životinje, rijeke i jezera.
U folkloru većine naroda postoji predodžba o zlom duhu, utjelovljenu u nekoj životinji (zmija, mačka, koza, vuk)., katkad se zamišlja kao fantastična životinja (zmaj). U tim vjerovanjima često je antropomorfno zamišljanje demona (fantom, vukodlak, vampir).
U starogrčkoj i starorimskoj religiji postojalo je mnoštvo demona, nižih božanstava, personifikacija prirodnih ili duševnih sila (nimfe, satiri, eros, amor, hipnos).
U šumerskoj i akadskoj religiji demonima se nije pridavala velika važnost, a postojalo je vjerovanje u anđele čuvare (udug i lama u Šumerana, lamašta i šedu u Akađana).
U babilonskoj i asirskoj religiji postoji mnoštvo zlih duhova, koji na različite načine kažnjavaju čovjeka za njegove grijehe (alu, ahhazu,asakku, etemmu i dr.)
U staroegipatskoj religiji demoni imaju životinjski ili hibridni lik i simboli su kaotičnih sila. Ne predstavljaju pobunu zla već retributivne sile pa su katkad u službi božanstva.
U mazdaizmu, dualističkoj religiji, Zli Duh (Angra Mainyu) u radikalnoj je opreci s Dobrim Duhom (Spenta Mainyu).
U hinduizmu, osobito u pučkom vjerovanju, postoje ambivalentna ili posve zla božanstva i demoni. Zaštita od njih postiže se utjecanjem bogovima koji su i sami ambivalentni (Šiva) pa stvaraju i razaraju.
U trima monoteističkim religijama izvor zla nije u ontološkom dualizmu (mazdaizam) i ambivalentnosti (panteističke religije), već u devijaciji volje slobodna i stvorena bića.
U Bibliji se demoni (đavao, Sotona) opiru Božjem stvoriteljskom i spasiteljskom naumu.
U Starom zavjetu njima se ne pridaje velika važnost. U mudrosnim knjigama i kasnom antičkom židovstvu demonologija je sustavnije razrađena, što je uglavnom prihvaćeno i u Novom zavjetu.
U kršćanskoj teologiji demoni su pali anđeli, koji su se pobunili protiv Boga. Pritom crkveno službeno učenje odbacuje manihejsko shvaćanje da su oduvijek zli, ali i Origenovo učenje po kojem će se i oni na koncu ipak spasiti.
U islamu su demoni (šejtan, Iblis) također pali meleci ili džinovi, a njihov je grijeh u neposlušnosti i oholosti. Oni kušaju čovjeka, pokušavaju pmesti njegovu spoznaju Alaha, ali ne mogu nanijeti zla pravom vjerniku.
|