[Superskeptik]

U našoj civilizaciji (naročito zapadnoj) se još uvijek pokušava bebu što prije maknuti iz roditeljskog kreveta i 'skupnog' spavanja. To je došlo dotle da se bebu uopće ne pomišlja staviti u krevet između mame i tate (iz raznoraznih neutemeljenih strahova od gušenja ili drobljenja), već se odmah po povratku iz bolnice dijete smješta u vlastiti kinderbet i to u drugu sobu.

I onda počinju noćna bdijenja, hranjenja, plakanja i slično, dok se jednom ne dođe do zaključka da se beba treba isplakati (da što prije 'nauči' da ne može uvijek dobiti što želi kad želi - osnovni pojam razmaženosti) i da će onda zaspati...

1) Mislite li da je to OK? Da će dijete ako spava sa roditeljima do dobi od godinu ili dvije ili tri biti razmaženo (neki bi čak rekli patološki razmaženo)? Ili će možda svima u obitelji biti lakše - a najviše bebi i majci?

2) I da li mislite da će u jednom trenutku beba sama zatražiti da ode u vlastiti krevetić (koji je pripremljen za nju ili njega) ili čak i vlastitu sobu?

Toliko zasad...