Nema, nažalost, i u tome je problem. Često o tome razgovaram sa svojim profesorima, na sastancima u poduzeću, ali i na Filozofskom, kamo odem kad god me nešto zanima.
I doslovno svi mi kažu otprilike: "U pravu ste, kolega, ali ne možete iskorijeniti nešto što je uhvatilo maha".
Naime, prestrog sam i sklon ognjem i mačem uvoditi red u jezik. Recimo, ako se ruski
Elena u hrvatskom stoljećima piše
Jelena, zašto Puškinov ep i dalje zovemo
Evgenij Onjegin?
Smeta mi nesustavnost, i stoga već spomenutog ruskog tenisača uvijek pišem:
Jevgenij.
Isto je s gradovima, dogodi se tako da u novinama, recimo, jedan kraj drugog imamo pravilno napisan
Tokio i neki drugi, koji pišemo u skladu s engleskim prenošenjem imena.
Da ne spominjem borilačke vještine, ako pišemo
tekvondo, zašto onda imamo
tai-chi?
Uglavnom, u hrvatskom pravopisu vlada velika zbrka. U svakom trenutku mogu uzeti dvije-tri knjige i navesti (uvjerljive) argumente za obje inačice.
A to me izluđuje.
