[Juda Iškariot]

Postali su prijetnja čak i za Tita, pa je Tito uz pomoć Slovenskih i Hrvatskih kadrova uspio smjeniti šefa tajne policije Rankovića, koji ga je prisluškivao i pokušao zamjeniti, ali su Srpski kadrovi, koji su čak i Titovu ženu Jovanku koristili za njegov nadzor ostali stalna prijetnja. U takvoj situaciji, kad je zbog svađe sa Staljinom morao održavati dobre odnose sa zapadom pa nije mogao bez suđenja likvidirati sve kojimu smetaju, Tito je jedino rješenje za svoj opstanak na vlasti vidio u jačanju ostalih republičkih elita kao protutežu Srpskoj eliti, te je počeo uvoditi elemente federalizma u partiju i državu. U tome je imao podršku Britanaca koji nisu željeli Jugoslaviju pod potpunom dominacijom Srba, bojeći se njihove pravoslavne povezanostisRusima. Uspio je decentralizirati i službu sigurnosti, ali mu to u vojsci nikad nije uspjelo, iako je organizirao republičke teritorijalne obrane kao pričuvne ratne postrojbe. Međutim, ti štabovi TO su uvijek ostali pod potpunom kontrolom JNA koja je odlučivala o zapovjednom kadru, o napredovanju, o vojnim vježbama, a pošto TO nije imala svoj profesionalni dio, sve oružje su čuvali i kontrolirali vojnici JNA. Pošto ni srpski kadrovi okupljeni oko Đoke Jovanića, Nikole Ljubićića i Branka Mamule nisu imali dovoljno snage za rušenje Tita stvorena je situacija u kojoj su oni njega nastojali marginalizirati, a on je njih nastojao primiriti uvjerivši ih kako samo uz njegovu pomoć mogu sačuvati Jugoslaviju. Oni su to prihvatili vjerujući kako će nakon njegove smrti preuzeti potpunu vlast.
Tito je bio natprosječno inteligentani međunarodni avanturist, bandit i psihopatski masovni ubojica, očeličen u frakcijskim komunističkim sukobima još od Lenjinovih vremena, kad je kao zarobljeni Austrougarski dočasnik, poput 300.000 ostalih, po nalogu njemačkog zapovjedništva, u sastavu “internacionalnih brigada” čuvao Lenjinov boljševičkih sustav od pobunjenih Ruskih seljaka. Tu je vrbovan od Britanskih agenata provokatora, masona iz boljševičkog vrha, na čiji nagovor je postao komunist i višestruki agent,svelikim izgledom za uspjeh u karijeri. Šireći dezinformacije uspio se nametnuti Staljinu, istisnuti i likvidirati srpskog komunista Gorkića zajednos800 drugih starih jugoslovenskih komunista, te postati generalni sekretar Jugoslovenskih komunista. Likvidacije je najčešće obavljao tako što bi konkurente poslao u SSSR na obuku, a za njima je poslao pismo u kojem je utvrdio kako su to izdajnici, nakon čega ih više nitko nije vidio. Zahvaljujući takvom iskustvu znao je kako se suprostaviti sve jačoj srbijanskoj komunističkoj eliti. Kako bi ojačao republičke komunističke elite dopustio je zadržavanje sve većeg djela imovine na republičkom nivou. Kako bi ohrabrio Hrvatsku komunističku elitu, zastrašenu i marginaliziranu nakon poslijeratne likvidacije Andrije Hebranga, a i drugih Hrvatskih komunista koje su Srbski komunisti nakon svađe sa Staljinom proglasili za pristalice Staljina, Tito se počeo javno izjašnjavati kao Hrvat već sredinom šezdesetih godina, te ju poticati na što veće zadržavanje, od naroda opljačkane imovine u vlastitim rukama. Hrvatska komunistička elita je 1971. zatražila ostanak većeg postotka deviza u Hrvatskoj, koje su hrvatski hoteli i hrvatska poduzeća morala prodavati Narodnoj banci Jugoslavije po tečaju nekoliko puta manjoj od realne, što je sve Tito javno podržao. Ali beogradska Srbijanska elita nije pristajala na ostanak bez turističkih deviza, pa su se pobunili. Imali su iza sebe vojsku, obavještajne službe i dobre veze sa SSSR-om, dok je hrvatska elita u oružanim instrumentima vlasti bila slaba, te je privlačnim parolama odlučila pokrenuti Hrvatski narod i staviti se na njegovo čelo, te se na taj način izboriti za osvajanje deviznog kolača, čime je nastao takozvani “maspok”. Kad su studenti na masovnim prosvjedima, navođeni od ubačenih provokatora, počeli ugrožavati same temelje SFRJ srpski generali su zaprijetili vojskom, te se Tito uplašio kako bi u slučaju velikih nereda mogao intervenirati SSSR kao u Čekoslovačkoj i Mađarskoj, te bi on bio uklonjen. Zbog toga se povukao i hrvatsku elitu predao u Srpske ruke, što je Srbijanska komunistička elita iskoristila i mnoge Hrvate likvidirala. Kako Srpska elita ne bi previše ojačala Tito je godinu dana kasnije dao zatvorio i neke beogradske liberale koji nisu imali zaštitu vojnog vrha, čime je vrlo lukavo opet preuzeo inicijativu u svoje ruke, te se tako opet potvrdio kao vođa jugoslovenskih komunista. Kako bi vratio udarac previše ojačanoj Srbijanskoj eliti, nakon tri godine uspio je progurati novi ustav kojim je ojačao konkurenciju beogradskoj komunističkoj eliti, uvodeći elemente konfederalizma u Jugoslaviju. One koji su mu ostali vjerni Tito je nastavio obilno nagrađivati, te je pljačka postala još veća. Poznat je slučaj kad je jedan pripadnik hrvatske elite Jakov Blažević dao majstorima posao restauracije stana. Majstori su iza ormara pronašli neke najlonske vreće, te ih bacili u smeće. Radnici na smetlištu su počeli loviti ogromnu količinu njemačkih maraka koje je vjetar raznosio kad su se vreće raspale. Milicija je vrlo brzo Blaževiću vratila devize, a radnicima je zabranjeno o tome pričati, iako se priča već tada proširila. Znimljiv je i slučaj direktora INA-e Stjepana Đurekovića koji je otkrio jedan slučaj kako visoki partijski funkcioneri u organizaciji KOS-a pune svoje crne fondove u inozemstvu. Tankeresnaftom preusmjeravali su na crno tržište pod novim imenom, a INA-i su slani dopisi o nestanku brodova na otvorenom moru. Na ovaj način je «nestalo» više brodova, o čemu se u javnosti šutjelo. Đureković je to pokušao razotkriti, ali je morao pobjeći u SR Njemačku, gdje su ga likvidirali, a kasnije i njegovog sina.
Usprkos nastojanju Srbijanskih političara da uzmu većinu deviza od Hrvatskog turizma, Hrvatski političari su ipak pronalazili način ilegalnog skretanja sve većeg djela deviza u svoje đepove, te je Beogradska elita bila sve nezadovoljnija. Podijelili su se oko toga kome će pripasti više plijena, pa su se zbog toga podijelili i oko pitanja opstanka Jugoslavije. Koncem 80-ih postali su svjesni kako je komunizam propao, te su počeli zagovarati uvođenje elemenata kapitalizma, s tim što bi oni trebali biti najvažniji kapitalisti. U tom trenutku, prema procijeni zapadnih stručnjaka Jugoslovenski građani koji nikad nisu radili u inozemstvu, na računima zapadnih banaka imali su oko dvadeset milijardi dolara, čime se moglo kupiti većinu profitabilne imovine u Jugoslaviji. Među srbima manjina elite bila je za centralizaciju Jugoslavije vjerujući kako će oni opstati kao nova jugoslovenska kapitalistička elita. Većina srba, među kojima i bankar Milošević, je shvatila kako u uvjetima pravne demokratske države za to nemaju snage, te je odlučila krenuti u prekrajanje republičkih granica i stvaranje Velike Srbije do Karlobaga čime bi uzeli većinu Jadranske obale s pripadajućim turističkim kapacitetima. Za ovo rješenje su se pripremali dvadesetak godina, čekajući da projugoslovenski orjenitirani Srbi obave posao čišćenja nesrpskih kadrova za njih. Glavnu ulogu u čišćenju nesrpskih kadrova su imali imali general Nikola Ljubičić, general Kadijević i admiral Branko Mamula, koji su dvadeset godina postepeno čistili JNA od nesrpskih kadrova vjerujući kako samo tako mogu očuvati Jugoslaviju. Kad je sve bilo spremno, Srbi su uzjahali na val velikosrpskog nacionalizma i rapad komunizma je počeo, što su poduprli i amerikanci vjerujući kako je moguće nacionalizmom srušiti komunizam, a onda smiriti situaciju i tako očuvati Jugoslaviju. To su iskoristili velikosrbi koji su uz pomoć Srpske akademije napravili svoj strateški plana stvaranja Velike Srbije, te su počeli sve više preuzmati vlast u komunističkoj partiji Srbije.

Velikosrbi su samo nakon Prvoga svjetskog rata prihvaćali Jugoslaviju uvjereni kako će politikom mrkve i batine sve narode koji uđu u tu britansko-francusku tvorevinu pretvoriti u Srbe. Kada su u Skupštini Kraljevine Jugoslavije ubili hrvatskog političkog vođu Stjepana Radića, Jugoslavija je postala tvorevina koja opstaje samo silom. Početkom Drugoga svjetskog rata ta se tvorevina raspala, ali su je saveznici opet obnovili. Velikosrbi su uspjeli na vrijeme prijeći u partizane te su nastavili kroz Komunističku partiju ubijati i progoniti sve koji nisu željeli postati Srbi.