Quote:
šugavo pseto kaže:
u slućaju 'uobičajenog' suicida to i neide kroz pucanje pod teškoćama, nema gubitka prisebnosti, više kroz snažan instikt za smrću, koji je svojstven svakome i koji nas u konačnici tamo i vodi, gotovo uvijek su to pomno planirani i od strane bližnjih iznenađujući postupci, često kroz duži vremenski period, gotovo od početka moglo bi se reči, kao da je ta vrsta usuda zacementirana (baš kao i bilo koja druga), mislim da je i anoreksija neka vrst zakamuflirane čežnje za smrću, mimo svih traljavih psiholoških tumaćenja, a pročitao sam ih podosta jer sam 'poznavao' takve slućajeve, nijedna od tih psiholoških teorija nije me baš sasvim zadovoljila i nekako u podtekstu ispada da nema prihvatljivog objašnjenja
|
Da pa shvaćam, zapravo se mogu prisjetiti takvih ljudi, susreo sam nekolicinu sa takvim idejama koje su baš, fiksne, svjetonazorski svojestvene njima...znači umjesto erosa i života, odloljevanja entropiskim silama thanatosa, oni se predaju neumitnosti s opravdavanjem da je to neka dublja filozofija koju ostali ne shvaćaju ili poriču. (čak i u tome vidim povratak izvoru svega, dakle oslobađanje na neki način..naravno njima je to nesvjesno tako pošto većina njih u pravilu nije religiozna..npr. zato religija i osuđuje takav čin)
Dodao bih još i to da da i znanstvenici, ateisti, recimo da im je to ne aneki način religioznost, dakle nakon dematerijalizacije se vraćamo u stanje ne postojanja ali jedne energije..tu svakako imamo i vjerovanje samo nesvjesno.