Fatmino pismo Kerimu (koji više nije uz nju)…
Najdraži moj!
U čemu je ostao moj smisao? Napustio si me, a obećao si mi da me nikad nećeš napustiti? Ljuta sam. Na sudbinu, na onog koji mi te oduzeo, na tebe. Kako si mi to mogao učiniti Sklopljenih ruku padam pred Boga, moleći i želeći ono čega više nema. Kada smo nestali? Gdje smo se izgubili? Na kojem se dijelu putevi razdvajaju? Zaslijepljeni ljubavlju uzdizali smo se do neba, a nečujno smo padali , beskrajno nisko, gdje je tama jača od svega. Teško je čuti čak i otkucaje srca koja su nekada kucala jedno za drugo. Ostala je samo jeka. Moje sada kuca tiše, sporije, gotovo nečujno... Na dnu svega, kako te ponovno naći? Kako te prepoznati i promijeniti sve? Kako natjerati srce da ponovno živi, kad zna samo za tebe, za nas i onu bajku što smo nekada smišljali jedno za drugo, tajno kradući poljupce i vremenu trenutke da produžimo vječnost, jedno pored drugog. Nestajući u vremenu, ostajući zadovoljeni… A sada, nestajem ja, odavno nestao si i ti. Ali u mom srcu ostaješ, a ja te još uvijek tražim, da te vratim u izgubljeno kraljevstvo, među zvijezde, gdje nas čeka naše mjesto, jedno pored drugog, i još bliže. Tamo gdje nema granica, tamo gdje vrijeme ne postoji, tamo gdje smo se jednom sreli, i gdje želim da se vratimo. Tamo, čekat ću te , i ako ikada osjetiš da je život okrutan, da ti netko treba, da ti nešto nedostaje, sjeti se da si nekome jednom davno po prvi puta darovao dio sebe, i znaj da ga još uvijek čuvam, i živim našu priču, i čekam te...I ako se poželiš vratiti, znaš gdje ćeš me naći; gdje tuga prestaje, visoko među zvijezdama, tamo gdje je naše mjesto. Voljet ću te sjajno poput zvijezde, čisto poput morskog vala, beskrajno poput neba, istinski kao žena; što čeka na povratak izgubljenog sna, očekuje te i nada se tvom dolasku. Rekli su mi da beskonačnost bez tebe ima svoj kraj. Ali jedino sa tobom ima smisao. I zato, molim te Kerime, vrati se! Ne ostavljaj me. Čekam te; čuješ li me; dođi mi Kerime! Tvoja je Fatmagul ostala sama. Izgubila je svoj smisao. I samu sebe.
Na dnu svega
kako te ponovno naći?
Zaslijepljeni ljubavlju
uzdizali smo se do neba
tamo gdje nema granica
tamo gdje vrijeme ne postoji
Sklopljenih ruku padam pred Boga
i živim našu priču
od koje je ostala samo jeka
Tajno kradući poljupce
i vremenu trenutke da produžimo vječnost
jedno pored drugog
bili smo u bajci koju smo smišljali zajedno
A sada
tvoja je Fatmagul ostala sama
i beskonačnost bez tebe ima svoj kraj.
Tamo gdje tuga prestaje
visoko među zvijezdama
tamo gdje je naše mjesto
čekam te
Dođi mi Kerime, vrati se!
Odvedi me u tamu ili među zvijezde!
Nestanimo
u izgubljenom kraljevstvu
jedno pored drugog
i još bliže