… Priče iz Kerimove i Fatmine spavaće sobe – 4. dio (iz Kerimovog ugla)
Kad je ugledao suze koje je hrabro pokušala sakriti okrenuvši mu leđa, i uputivši se prema prozoru, Kerim je osjetio kako mu utroba gori, dok mu duša istovremeno postaje prah i pepeo. Tijelo mu je, na sve ovo što se lomilo unutra, reagiralo na način koji mu nije ostavio drugog izbora nego se čvrsto obujmiti rukama i sjesti na krevet. Zaronivši lice u dlanove, počeo se pitati što se zapravo dogodilo. Samo ju je htio zaštititi. Nije ju htio povrijediti.A učinio je to. Prekršio je obećanje koje joj je dao. Davno joj je obećao da će uz njega uvijek biti sretna. A toj istoj ženi su se sada suze slijevale niz lice. Zbog njega. Pa nije li on živio kako bi je gledao nasmiješenu; nije li disao za to? Tijek događaja te večeri toliko ga je zbunio da se nadljudskim snagama morao truditi da ne ostane bez zadnje mrve zdravog razuma. Sada je još manje znao kako postupiti; što učiniti; strahovao je za nju. Hoće li se rane ponovno otvoriti ukoliko joj uzvrati ljubav na način na koji je ona njemu maločas pristupila? U očima joj se ocrtavala ljubav, želja; no je li zaista bila spremna? Na kraju krajeva je li on to bio? Hoće li se vrijeme poigrati s njima ako mu večeras ukradu taj mali komadić vječnosti? Spustivši dlanove s lica, ugledao je prizor koji ga je istog trena natjerao da ustane. Njegova supruga, njegova najveća ljubav, njegova najdraža, stajala je pognuta poput ptice slomljenih krila i odsutno gledala u daljinu. Taj pogled, to mrtvilo, ta tuga; bilo je neizdrživo. Ustao je i polako joj se počeo primicati, sada odlučan da njenom srcu prepusti inicijativu. Možda joj je upravo to bilo potrebno. Pokušat će joj vjerovati. Nježno ju je zazvao imenom, odmaknuo nestašan pramen njezine kose, te ju kako bi joj dao na vremenu da smogne snage okrenut se, obujmio rukama oko struka. Usne je spustio na golu kožu njezinog vrata, i sledio se začuvši njezine jecaje. Držeći je tako u naručju, i slušajući plač koji se iz njenog grla prolomio poput krika u noći, postao je svjestan da bi živjeti bez nje bilo gore od putovanja u samo središte pakla i druženja s đavoljim podanicima. Ona je bila njegovo sve. Uzavrelost krvi koja je kolala njegovim venama i silina emocija koja ga je obuzela, utjecale su na njega do te mjere da je osjetio kako mu se tijelo trese od posljedica. Fatmagul se okrenula upravo u trenu kad se u kutku njegovog oka pojavila suza; ni prerano ni prekasno da ju ne bi uspjela ispratiti pogledom. Njeni su jecaji tada postali snažniji, a Kerim je ispred sebe gledao lice umrljano od suza. Nije to mogao podnijeti; nije ju mogao gledati takvu. Osjetio je snažnu potrebu ukloniti svaki, ama baš svaki trag ostavljen od suza koje su klizile niz njene obraze, i koji se na njenom blijedom licu toliko dramatično isticao da je samo jedan pogled na nju bio dovoljan za shvatiti koliko je živa bila bol koju je u sebi nosila. Nježno slijedeći obrise svake suze, poljupcima je učinio da nestanu. Povukao ju je u zagrljaj, a njegove su usne, lagano poput perca, dotaknule udubinu iza njenog uha i počele se spuštati niz vrat.Dodirujući ju sasvim lagano tijelom, osjetio je kako u njoj raste isto ono uzbuđenje s kojim mu je tako željno, ranije te večeri, pohitala u zagrljaj. Njezine usne tražile su njegove, ruke su se odvažile i započele sa istraživanjem svakog centimetra njegovog lica, a kada je njen pogled susreo njegov, Kerim je znao kako se više neće moći zaustaviti. Čak i ako Fatmagul to bude tražila, znao je koliko će teško biti iskopati zadnji komadićak snage iz same srži svoga bića, što nitko osim njega vjerojatno ne bi ni bio u stanju. Tiho zastenjavši, okrznuo je njenu donju usnicu i postao svjestan svoje probuđene muškosti…
Pijem tvoje suze poljupcima
i pitam se
hoće li vrijeme razumjeti
ako mu večeras ukrademo ovaj komadić vječnosti
Moja ljubav
moja najdraža
pognuta poput ptice slomljenih krila
Zovem te svojim rukama
zovem te svojim usnama
držim te u naručju slušajući tvoj plač
pijem tvoje suze poljupcima
Sigurna u mom zagrljaju
napuštaš utvare iz središta pakla
i tvoje su se ruke odvažile
i tvoje su se usne odvažile
i ja rastem iz same srži svojega bića