Pogledaj jedan post
Old 01.02.2005., 09:47   #10
Talking Iz dnevnika bjesomučne domaćice II

Naravno, a što da ti kažem, gužva pred trgovačkim Centrom je bila ogromna. Tamo su kupovali za sitne pare, no-name tehničku robu....parkirala sam se dalje na najzadnjem žutom polju.
Kiša nije prestajala a ja sam požalila što sam baš danas obukla moje nove cipele....

Uhvatih svoj poduži popis za kupnju....i shvatih da nema kolica jer je poduži red za njih...malo šarma, malo sreće i eto ti i njih.
Kolica........no ipak dočepam se nekih poluslomljnih. Pomislim da bi mi Niko Pulić to trebao voziti po trgovini, on bi to znao.
Lijevi kotač švindla i sve zanaša na lijevo....kao u onoj pjesmi Majakovskog...lijeva..lijeva....

Vođenje domaćinstva zahtjeva pomno planiranje, a s obzirom da imam i svoje posebne dužnosti kao domaćica jednom poznatom privredniku koji često vodi svoje kolege i poslovne partnere na večere, moja dužnost je veoma ozbiljna. Tu nema mjesta improvizaciji. Tu su i još dva vječno brljajuća nedorasla nasljednika, Rezika kućna pomoćnica i naravno bujuk kućnih životinja....sve to treba namiriti, nahraniti, srediti.
Svi naši prijatelji rado svraćaju u naš tihi prostrani sedmosobni dom, koji je dakako ugodno namješten najnovijim taljanski namještajem...ali koji je često kao kolodvor.

Naravno planiranje je dio mojeg uspjeha...za svaku večer imam plan što i kako nahraniti naše goste.

Da hrana reći ćeš mi, to je samo žderanje.....ali u naš dom zalaze važni ljudi, doktori i političari. Konzumiranje hrane je za nas kulturološki i kulinarski doživljaj, sklop čarolije i mašte, praznik za oči, blagdan za nepce....ma tko bi nam nakon mojeg kokota u vinu, mariniranih janjećih prsiju ili punjene anadolske teletine....odbio bilo kakvu malu uslugicu.
Ruka ruku mije a hrana joj pomaže.
Sve ide kroz želudac, i ljubav i posao.

I tako švindlajući ko Janica na stazi, izbjegavajući ljude, kolica, robu po prepunom megastoru, naguravajući sve na desno jer lijeva strana je vodeća, križala sam polako kupljenu robu sve sa spiska.

Najvažniji je odjel sa mesom, a tamo naravno gužva. Vozeći slalom dočepah se konačno pravog i traženog odjeljka i ugledam divan janjeći but taman za večeru ove subote sa primarijusom Nedeljkovićem i njegovom obitelji. Kad neka šopingača sa istočnim melosom u glasu, preotme mi taj posljednji primjerak.

Plan je djelomično uništen, ali moj mozak već je pronašao zamjenu, oči su to odmah detektirale...zec na najgornjoj polici dobro izgleda.
Samo se nadam da zec nije umro prirodnom smrću, od starosti kao onaj kojeg sam pripremila za večeru sa prof. Ratkovićem. Taj zec me baš blamirao, trebao je biti mlad i sočan a ono dobila sam staru penzioniranu zečinu kojeg sam mogla samo mumificirati kako je bio tvrd i staviti u vitrinu pokraj pozlaćeno posmrtne maske Tuth-Ankh-Amona u salonu....gosti su se morali zadovoljiti sa obličnim češkim knedličkama i savršenim Zmajevim pivom iz Plzena.

No nevolja se nastavljala u vidu općeg švindlanja i slabosti mojih ruku koje su prepuna kolica jedva upravljala u željenom pravcu, u cipelama koje su se sušile i polagano stiskale moja stopala....i naravo poremećenim planovima za kupnju.

Nizozemskog sira nisu imali, zadovoljila sam potrebu njemačkim, što je dakako nedostojna zamjena za akademika Buntića koji je kod nas na večeri u petak. Pršut nije bio zadovoljavajući, niti vrhunski kao niti riža koja je dakako bila ona najbolja tajlandska jer nema vijetnamske.....kus-kus naravno onaj marokanski odmah se našao u mojim kolicima, francuskoj srneći pašteti je prošao rok, a nojevo meso bilo je loše prošarano...ali što ćeš.
Uzimam i noja.....valjda će to biti dostojna zamjena kad saborski zastupnik Perić navrati do nas u srijedu.

To su sve mali ali snažni udarci na jednu krhku domaćicu, sve me to izluđivalo i stavljalo na kušnju. Ujedno su nemoguća dječurlija zabušavala u moja kolica, a jedan brko u prolazu mi je dao do znanja da ga zanimaju...moje sise.....koji užas, primitivac jedan.

Ah, koje poniženje i sramota...

Poznata politčarka na odjelu osobne higijene, pomno čita deklaraciju sa robe kao da je državni, službeni akt.
Ženske potrebštine...tamponi i ostalo, bira tako ona i ogledava proizvode. E kad bi barem mi tako njih političare i stranke iščitavali i pomnije birali.

Popis je pri kraju....hitam dok me noge služe na blagajnu a tamo red do neba. Nove cipele sve me više stišću. Mislim na mužića koji je vjerovatno sišao iz aviona......

Peglanje kartice, još jedno trpanje robe u kolica i...konačno izlazim van sa musklfiberom ruku od guranja.

Kiša se nije zaustavila i što sad, a kako je nebo bilo olovno niti neće. Odlučim da krenem prema autu...treba sve to potrpati u frižider, sortirati, i treba početi kuhati...sutra kad se dragi vrati iz Londona na red dolazi prva večera u nizu.....zec-noj-pršut-sir i još štošta.

Gdje je dovraga taj moj auto. Tražim bjelinu njegove karoserije.
Kvragu i bijeli auto uvijek imam problema da ga nađem, ja auto tražim po boji a ne po tipu.....da tipično žensko, pa što?

Mužić je rekao da se bijeli auti najbolje vide a meni to kao vozačici i te kako treba, imam problema sa prostornosti kad idem u rikverc...držim ključeve u ruci....i tražim pogledom auto.

Parking je pun, kiša pada a moje nove cipele sad su za broj i pol manje. Hodam sitnim bodom kao kineska konkubina...stisnutih stopla a ruke doživljavam kao produžetak te boli...

Ključevi od auta u ruci, kišobran iznad mene, torbica kraj mene i tonu stvari koje treba potrpati u taj prokleti auto...ali njega nema, jednostavno nema.

Panika u meni počne djelovati, i ja sam sve više bjesnija i bjesnija,
u sve užim i užim tim plavim novim cipelama, čija koža halapljivo upija vlagu i stišče mu stopala kao u španjolskoj čizmi.

Pokušavam doči do mobitela, ali koga sada da zovem London ili koga...no ugledam spas...pohitam za njime....
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom