Ja sam nedavno otvorio temu o pružanju i traženju da se pruženo uzvrati. Mislim da je na tragu ove tvoje teme, jer zapravo priča tu i kreće. Netko nas je uvjerio da vrijedimo ako se uklopimo u nekakav obrazac prihvatljivog ponašanja. A to obično biva da nastojiš biti dobra prema drugima, pristupačna, susretljiva, popustljiva, uvijek tu kad drugima zatreba, da opraštaš i razumiješ druge ako su govna prema tebi..
Roditelji su ti usadili taj mentalni sklop. Kaznili su te ako si svoja i nagradili ako si njihova, dakle slušaš, poštuješ, prilagođavaš se, dobro učiš, marljiva si, zamoliš, šutiš ako ti se kaže ne.
I tako postaneš debil koji vlastitu vrijednost mjeri prema tome koliko su usrećila druge. Ti sama sebi nisi važna, nikad te nitko nije ni poticao da bude važno ono što ti voliš, želiš i misliš...
I sad kao odrasla žena svjesna da dolazi dijete i da to dijete zaslužuje i treba svu tvoju pažnju otvaraš te dnevnike "dresure" iz djetinjstva i to je užasno za čitati.
Gle, pogrešno su nas učili. Možda nekad davno kada si živjela u istoj sobi sa mužem, puncem, punicom, njegovom majkom i bakom tada je bilo normalno i svrsihodno da trpiš, poštuješ i ponižavaš se. Život u zajednici ne trpi individualnost, jasno se zna tko je gazda i tko odlučuje pa drugima pravo ili krivo. No ti živiš sa svojim mužem i imaš svoju obitelj. Nemaš se kome zašto prilagođavati na vlastitu štetu, zar ne? Čemu i zbog čega?
No kako nisi naučila drugačije ti to i danas radi, kao dresirani pas.
Loši ljudi trebaju izaći iz naših života, odnos moramo svesti na nama prihvatljivu mjeru, umjesto zadovoljavanja tuđih potreba mi moramo nastojati naučiti prepoznati vlastite.
Za to treba jako mnogo vremena, preispitivanja sebe i rekao bih dosta ljutnje. Ljutnja ti je pokretačka snaga kada treba drugima reći dosta, jer je to nama jako teško. Zašto? Pa osjećamo ogromnu krivnju. Krivnja je ona pokretačka snaga koja nas je čitavog života dijelila od nas samih. Ako pokušaš zadovoljiti svoje potrebe odmah nastupa krivnja i govori ti, to nije u redu, ne možeš tako, ne smiješ, loša si, ne zaslužuješ, treba te kazniti i slično. Borba da se ta krivnja prevlada je zapravo najteža u životu. Noćima nećeš spavati i osjećat ćeš se odvratno zbog te krivnje, jer ne dopuštaš sebi da budeš čovjek. Izjedat će te to ali ako budeš imala podršku i prevladaš to sve ostalo će biti da prostiš pičkin dim. Otpast će mnogi ljudi koji su kao pijavice životarili na tebi i energiju ćeš usmjeriti na sebe i svoju obitelj. Meni je za to trebalo ček da zbrojim, 5...8..12 dugih godina, i uz sebe sam imao ženu od koje sam mogao učiti. Ali ja sam tvrdoglavo magare i mazohist, nisam realno mjerilo..
