Quote:
lavore kaže:
|
Koje od toga su memoari? Po naslovu, to bi mogla biti knjiga "Nepokorena Istra: sjećanja i dokumenti : sa dva historijska zapisa Franje Debeuca, te brojnim prilozima istarskih boraca", 1975.
Hvala što si nam skrenuo pažnju i na to! Bilo bi boje da si odmah naveo i bibliografske podatke, ako želimo potražiti knjigu u knjižarama ili knjižnicma.
Radi se o knjizi Dušan Diminić: "Sjećanja - Život za ideje", koliko vidim da se navodi, objavljena je posthumno, 2005..
Kome smeta knjiga ”Sjećanja. Život za ideje” Labinjana Dušana Diminića?
Premda je publicističko djelo «Sjećanja. Život za ideje» Dušana Diminića (Labin, Pula, Rijeka, 2005.) koja je izašla iz tiska prije nepunih šest godina - izdavači su SAB IŽ, SAB PGŽ, UAB Grada Rijeke i riječki nakladnik «Adamić» - o knjizi se sramotno malo pisalo, pa je u javnosti prošla gotovo nezapaženo. Dakako, najveću krivicu snose mediji i posebno kritičari koji su (ne)namjerno i neopravdano zaobišli knjigu kao da je autor neki diletant ili neprijatelj.
Dovoljno je reći: prvoborac, sudionik Pazinskih odluka, šef delegacije Julijske krajine na mirovnoj konferenciji u Parizu, zamjenik sekretara vlade FNRJ, veleposlanik Jugoslavije u Albaniji 1948., ministar za komunalnu djelatnost Jugoslavije, ministar trgovine u vladi RH, tajnik vlade RH, savezni poslanik za kotar Labin i Pazin te direktor lista Naprijed u Zagrebu.
Ovi podaci o Istrijanu i Labinjanu Dušanu Diminiću (Labin, 1914.-Zagreb, 2005.), kojega sam imao čast upoznati i družiti se s njime samo u dva navrata, ali smo se više puta čuli telefonom, Sa(n)jam knjige u Puli (otvara se 3.12.) je povod da se napiše ovaj opširni prikaz o knjizi koju autor, nažalost, nije doživio vidjeti. To je, osim Joyceova «Uliksa», jedina knjiga koju sam pročitao tri puta, s tim da mi je moderni roman ostao i dalje zagonetan, a Diminićeva «Sjećanja...» u potpunosti sam razumio, iako nije objavljena cjelovita biografija i stradalništvo. (…)
dok pišem ove retke, prisjećam se školskih dana u Osnovnoj školi «Ivan Batelić» u Raši, kada su nam Dušana Diminića prikazali kao Đilasovca - neprijatelja broj 2! Dakle, odmah iza komunističkog disidenta Milovana Đilasa. A iz «Sjećanja...» saznajem da Diminić nikad nije razgovarao s Đilasom i jednom je prilikom čak glasovao protiv njega! Ali nama su tih davnih pedesetih utuvili u glave, a nismo bili jedni u Istri i šire: on, Labinjan, je izdajnik. Mi smo to vervali i mrzili ga. (…)
Ne ulijeva mi baš povjerenje što pisac gornjeg komentara Armando Černjul, također postariji čovjek, piše previše emotivno i pristrano, pa Miku Špiljka naziva "partijski pajac" i povezuje obračun s Diminićem kao "Đilasovcem" (jer je bio previše liberalan kao urednik časopisa "Naprijed" u Zagrebu, 1954.) s time da je 20-30 godina kasnije Špiljak bio predsjednik Saveza sindikata Jugoslavije, a načelnik njegovog kabineta je bio "okorjeli četnik" Vuk Drašković. Kad je radio za Špiljaka, još nije bio četnik, ili u najmanju ruku nije tako istupao.
Takve nepotrebne insinuacije kvare osnovnu činjenicu, koliko sam na brzinu mogao shvatiti, da je prvoborac Diminić stradao kao, izgleda, "liberal", u onom valu slobodnije kritike i hrabrosti da se ona iskaže i zalaže za preobrazbu tadašnjeg rigidnog partijskog i državnog centralizma u prvoj polovici 1950-ih, od čega su Đilasovi članci bili samo vršak. To je tada stopirano. Rigidni staljinistički sustav državne kontrole bio je tada ipak olabavljen u ekonomiji, odustajanjem od prisilne kolektivizacije u poljoprivredi te davanjem određene samostalnosti u odlukama poduzeća. Desetak godina kasnije, znatno veći korak u tom smjeru liberalizacije u privredi donijela je "privredna reforma" 1965., a u političkom životu rušenje Aleksandra Rankovića 1966.. Taj je val međutim opet bio zaustavljen političkim obračunima s reformistima u svim republikama 1970.-1972..
Knjiga svakako izgleda zanimljiva. Već sam je naručio u KGZ!¨
