Glede grofa Nikolaja Tolstoja, shvaćam da je za neke mlade ljude on otkriće, pa kopipejstaju tekstove koji su više puta objavljeni na forumima i desničarskim portalima; ali njegova je knjiga bila objavljena na hrvatskom vjerojatno prije nego što je
trofrtaljac rođen. On je inače bio osuđen na britanskom sudu zbog nekih proizvoljnih optužbi. Glavni pak motiv njegovog pisanja je bijes zbog postupka s njegovim ljubljenim kozacima - to su bili oni koji su iz zarobljeništva ili dobrovoljno nakon napada sila osovine na SSSR prešli u sastav njemačke vojske, te su bili upućeni u NDH radi borbe protiv partizana. Bili su dobri konjanici i vješti ratnici za borbu protiv gerilaca; a o tome kako su se ponašali, postoji i dovoljno nekomunističkih izvora - pljaške, silovanja, premlaćivanja, ubojstva. Nakon završetka rata našli su se s puno druge vojske u Austriji i zapadni saveznici su iz izručili SSSR-u, koji ih je pobio.
Tolstoj u knjizi iskazuje veliko oduševljenje za četnike, pravoslavnu braću. U knjigu "Ministar i pokolji" ubacio je nešto i u predaji vojske NDH, osuđuje postupak prema njima ali o njima piše s prezirom.
Ako distutiramo o Bleiburgu, ima o tome topic ovdje, ali manite se Tolstoja - ima mnogo kompetentnijih autora za tu temu.
Hm, je li moj tekst o tome još uvijek na wikipediji? Aha, tu je, članak koji sam psotavio davno, nije mijenjan.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Ministar_i_pokolji
(…) Važno je međutim napomenut da se njegovi prigovori ne odnose na predaju glavnine vojske NDH i mnogih Hrvata civila, koji su se predali kod Bleiburga 15. svibnja. Oni formalno nikada i nisu bili britanski zarobljenici i Tolstoj smatra opravdanim britansku odluku da ne prime njihovu predaju, nego ih predaju Jugoslavenskoj armiji koja ih je vratila na područje Jugoslavije. Tolstoj žali zbog masakra koji je uslijedio, smatra ga zločinom i iznosi nekoliko svjedočenja o tome, ali ne smatra da Britanci tu snose neku krivicu (str 105-107). Njegove se optužbe se odnose na one koji su se stvarno predali Britancima i već bili u njihovim zarobljeničkim logorima, a zatim su isporučeni Jugoslaviji. Među njima je bilo i Srba (četnika), i Slovenaca, i Hrvata. (…)
Međutim, onaj koji knjigu pročitao, mora se upitati da li su je ikada pročitali oni Hrvati, koji Tolstoja toliko hvale. Tolstoj, naime, među onima koji su izručeni "titoistima" najviše pažnje pridaje srpskim četnicima, dosta i slovenskim domobrancima, a Hrvate spominje samo usput. I ne samo da izručivanje četnika smatra zločinom, nego ih stalno hvali, na način koji je notorna velikosrpska propaganda!
Više puta ponavlja tvrdnju da su se četnici »lojalno borili na britanskoj i savezničkoj strani« (Tolstoj, str. 153). Ne smatra to potrebnim argumentirati, kao da se radi o nečem samorazumljivom i općepoznatom. Čak štoviše, četnici su branili zapadnoeuropsku kulturu: »Nikad nisu sumnjali u konačnu pobjedu Saveznika, niti da je obrana europskih kulturnih, religioznih i političkih institucija od barbarske najezde istočnog totalitarizma saveznički interes..« (str. 135) Po Tolstoju, Draža Mihailović je bio glavni organizator i vođa otpora okupatoru u cijeloj Jugoslaviji, dok su komunisti samo terorizirali narod po selima. Partizani su na prijevaru ojačali tek 1943, kada su se podlo dočepali talijanskog oružja, nakon što je Italija kapitulirala. (str. 42)
Prva scena koju koju u knjizi opisuje je predaja 12.000 četnika pod komandom generala Damjanovića, plus civili (i žene i djeca), koji su se 3. svibnja 1945. predali Novozelanđanima blizu Trsta. Oni su svi izgledali "kao izvrsni vojnici", svi su imali automatsko oružje (!), izgledali su svježi, dobro uhranjeni, a ne poput kakve "partizanske horde".
Dotični je pak Damjanović (koji je još od prethodne jeseni pred tim hordama bježao, iz Srbije kroz Bosnu, Hrvatsku i Sloveniju sve do Trsta, tisuću kilometara sa ovako fino uhranjenom i izvrsno naoružanom vojskom!), bio "chef de cabinet" (četnici, naravno, svi govore francuski!) generala Milana Nedića. Bio je dakle otvoreni kvisling, jer Nedić je bio na čelu "Vlade narodnog spasa" koju su imenovali Nijemci.
Ujedno je međutim, gle čuda, bio i "pouzdanik u administraciji rojalističkog vođe otpora generala Mihailovića"! Tolstoj ovo konstatira kao da se radi o nečem sasvim normalnom, da netko bude suradnik okupatora i borac otpora istovremeno!
Damjanović tvrdi novozelandskim časnicima, koji ništa ne znaju o situaciji u Jugoslaviji, da su oni "kraljevska vojska", vjerna kralju Petru. On i njegovi vojnici, koji su po Tolstoju svi "čestiti i iskreni", bili su uvjereni da će ih zapadni saveznici s veseljem prihvatiti, dodatno nahraniti i naoružati, i da će se kao njihovi saveznici vratiti natrag i boriti protiv komunista. Bili su šokirani saznavši da takav rat nije u planu. (Tolstoj, str. 31-33 i 37)