[radical change]

Duboka nesigurnost vodi u želju za kontrolom. Bolest je bila samo okidač da kontrolu prebaciš na prehranu. Pa ti je brojanje kalorija posao glavni preokupator iz dana u dan. I to obično ide u dva smjera, ili pretjerano izglađivanje (anoreksija) ili pretjerano žderanje (bulimija) pa povraćanje krivnje radi. Ne mora biti povraćanje ali suština ti je poznata.
Obrazac vidiš i sama, nesigurnost koju osjećaš hrani opsesiju za kontrolom, i zbog toga si brojiš svaki zalogaj. A kad teret emocija postane prevelik ideš u drugu krajnost, kažeš boli me kurac idem požderati sve živo, i jedeš dok ti ne dođe slabo. Pa punog želuca sjediš na krevetu i gadiš se sama sebi, osjećaš krivnju jer si pokazala kako nisi dosljedna držati tu apsolutnu kontrolu nad svojim životom, dakle nisi dovoljno vrijedna, dobra i zaslužuješ kaznu.

Opsesivna kontrola potječe od nesigurnosti i prezira prema samoj sebi. To si ponijela od kuće, roditelji su ti usadili takav mentalni sklop.
Zavoli sebe, i prihvati da bolest bez obzira kakva bila nije ništa strašno, ljudi žive sa raznim dijagnozama. Prihvati da je kontrola samo posljedica nemogućnosti da zavoliš sebe, jer kada bi se zavoljela tada ti kilogram viša ne bi bio razlog za loše osjećaje, i uživala bi u sebi. Ali se ne voliš pa se kažnjavaš na takav način..
Mnogi mladi se bore sa poremećajima prehrane, nisi sama, nemaš se čega sramiti. Općenito se mlade ljude fila porukama kako nisu dovoljno dobri, vrijedni i ne zaslužuju ljubav, pa se javlja temeljna nesigurnost odnosno manjak samopouzdanja. To se nastoji kompenzirati nerealnim idealizacijama, dakle voljeti ću sebe ako budem izgledala tako i tako, imat ću pravo da se dobro osjećam kada vaga bude ispod 45 kilograma, ili svojevrsno gađenje prema hrani. Problem u prehrani samo je način kako da mladi ljudi ispolje probleme koje nose u sebi, netko ide u agresivu, netko u ovisnost, netko mijenja partnere ko čarape i slično.. baza je više-manje slična..