Prebirem po glavi sve kineze koje znam, razmisljam o swamiju sivanandi koji kaze da poniznost nije kukavicluk niti je krotkost slabost vec da su poniznost i krotkost najvece duhovne moci i sile
Pa onda pronalazim slijedece :: „The Self is a friend of the ego when the person's inferior ego has been conquered by the higher Self, but if the person has not conquered his ego, then the ego is his own enemy“, (Bhagavad Gita VI.6).
Pa onda :: „Along the same line Joseph Piper in his essay "Zucht und Mass" stresses, "there are two opposing ways in which a man can love himself: selflessly or selfishly. Only the first is self-preserving, while the second is self-destroying."“
I kako tu ipak ne nalazim dovoljno svrsishodnosti u svoj toj duhovnoj jakosti kroz takvu krotkost i poniznost – vratim se na svog Dzizusa ...
I gle ... u njegovoj krotkosti bunta i prkosa koliko ti treba !
Ali poltronima i cuvarima autoriteta nista sto je on govorio nije imalo smisla jer nisu shvacali tko je on, nisu zeljeli znati odgovor na to pitanje. A upravo u odgovoru na to pitanje lezi razlika izmedju vjecnosti i smrti.
Dzizus, taj krotki muskarcina, imao je u sebi prkosa kada je isao bas subotom lijeciti, i to ispred sinagoge kada je, iako znajuci Zakon, rekao nikodemusu da poslozi svoju prostirku i da odseta. Kakva drskost usuditi se ikome tako sto narediti u subotnji dan!
Agrrrr sva se najezih od miline
I onda kada su ga farizeji pitali da sta on misli da to radi, onda njemu jos nije bilo dosta sveg tog prkosa, pa je od sebe napravio jos i bogohulnika kada je rekao „Pa sta sto je danas subota, i moj Otac jos radi, pa radim i ja!“ ( Ivan 5)
Oh ...
Nemruthica Dagica, da, apaurinima se ne istjeruju demoni, samo im se daje time-out