Quote:
Wikiceha kaže:
Da pišemo kako govorimo imali bi ImoCki i slične stvari.
S time da bi imali i razliku u dijalektima, npr. u zg-u ne bi bilo č i ć, već samo neko srednje č'.
Ostaci čakavaca bi imali t' umjesto ć 
Postojalo bi i é kod kajkavaca (a i kod nekih čakavac i šćakavaca), npr. Pés (zatvoreno e, kao originalni jat), a u nekim govorima (kajkavskim i čakavskim) i ó (zatvoreno o, kao parnjak originalnom jatu).
Na sjeverozapadu (od Istre do Međimurja), a i na otocima, bi bila cijela šuma poluglasova ü, y, ä....
Uglavnom, Hekatonhir je dao dobar odgovor  |
Ti baš nikako ne možeš bez svoje šćakavice i mutavog E. A te tvoje poluglasove nitko ni ne razabire niti daje rat's ass.
Da li ćeš pisati Imocki umjesto Imotski to u krajnjoj liniji nije ni važno, razumjeti ćemo te i ovako i onako. Ti ćeš pisati Imotski jer to je standard i sve je OK.
Problem je da mi u našem standardnom pravopisu, kad pišemo standardne riječi, često nemamo načina da raspoznamo o kojem izrazu se radi. Tek samo kroz preostali tekst u rečenici možemo to zaključiti. Tu se uglavnom radi o pisanju i izgovoru samoglasnika u pojedinim riječima. Ako napišem "kosa", o čemu se tu radi? Ili "pas"? Zapadnoeuropski jezični pravopisi nemaju taj problem. Nijemac piše Stahl za dugo A, a Halle za kratko A, itd.
Doduše možda mi nemamo toliko slučajeva da bi trebali mijenjati pravopis i bezpotrebno ga komplicirati zbog toga, ali u svakom slučaju po mom mišljenju "piši kako govoriš" pravilo je obična nebuloza.