|
hvala svima na konstruktivnim savjetima. Otkad sam otvorila ovu temu sam ipak promijenila neke stvari u životu, krenula na psihoterapiju i počela mijenjati način na koji gledam svijet.
Vjerojatno sam se i uz dečka osjećala usamljeno jer valjda imam taj dojam da je to strana osoba koja me u svakom trenutku može napustiti. Možda sam samo nerzrela i ne shvaćam da je čovjek u konačnici sam i nikakva gomila ljudi to ne može promijeniti.
Sigurno bi se osjećala još više samom da imam veliku obitelj jer bi me tek ona progutala. Ovako bar imam šansu razviti svoje potencijale i u moru glasova pronaći svoj.
Nisam depresivna osoba, uvijek nađem neki izvor nadahnuća. Najgore što mi se može dogoditi je da jedan dan provedem u krevetu i plačem do iznemoglosti, ali mislim da su suze ionako prirodni antidepresiv jer je priroda na sve mislila i taj dar treba koristiti kad god je nužno.
Imam još puno za učiti o svijetu i to učenje ne bi smjelo nikad završiti. Nikad nije kraj, treba učiti o sebi i drugima do zadnjeg izdisaja.
Većina ljudi misli da su srednja škola ili fakultet kraj. Nakon toga se čitaju samo portali, ne radi se na sebi jer svi misle da su sada gotov proizvod spreman za tržište. Zato imamo toliko sjebanih ljudi koji ne razumiju da usavršavanje nikad ne prestaje. Ali to nisu tečajevi informatike niti tečajevi stranog jezika već tečaj upoznavanja sebe, a za to nikad nećemo dobiti certifikat. A ljudi vole imati papirnati dokaz o svom uspjehu.
|