već sam o ovome pisala ali ajd....
Dakle, sin od 5 godina još uvijek spava s nama u sobi. Do treće godine je mali krevetić bio spojen s našim (sa skinutom ogradicom) a od treće je dobio velik krevet koji je još uvijek spojen s našim.
Beba je naslijedila njegov krevetić koji je udaljen po metra od našeg ali beba nije u njemu nego između nas.
Sin ima svoju sobu ali ne želi u njoj spavati jer kako on kaže 'ne može se odlipit a i ne vidi nas'
, ta soba je u međukatu i daleko smo. Šta'š, problemi velike kuće
Neka ga, meni ne smeta.
A beba, koja više nije beba jer ima dvije godine
spava između mene i muža tj. više uz mene jer me mora dodirivati. Više nema nikakve šanse da ju premjestim u njen krevetić, odmah se probudi i plaće dok god je ne stisnem uz sebe. Ona ima tu neku potrebu da me dira dok spava. Probudi se nekoliko puta tijekom noći i vrti moju kosu sa prstima. Što nije loše jer ponekad ujutro imam lokne
Ne znam jel to dobro ili ne, ali nekako mislim kako me to malo stvorenje voli najviše na svijetu i valjda osijeća sigurnost kad sam uz nju, ne mogu joj to uskratiti.
A sina sam pitala oće spavat s nama i kad curu nađe pa je rekao da će i cura s nama.