Prije dvije godine imao sam, zahvaljujuci prijatelju, priliku ici na izlet sa studentima povijesti umjetnosti u razgledavanje lokaliteta po banovini. Imali smo priliku vidjeti ostatke templarske crkvice u Gori, krajiske utvrde Kostajnicu i Gvozdansko, Zrin te peci za zeljezo koje je sagradila Napoleonova vojska koje su jos u poprilicno dobro ocuvanom stanju premda zarasle u korov.
Izlet je bio organiziran pod strucnim vodstvom tako da je sa nama isao i prof. Miletic koji se citav zivot bavi konzervatorskim poslom, a u zadnje vrijeme pogotovo konzervacijom starih gradova i utvrda. Spominjem ga jer je ovdje spominjana obnova Medvedgrada a on je dugi niz godina radio na istom te je sa nama podjelio iskustva i neke spoznaje.
Bio je veliki protivnik Medvedgrada kao nekakvog mjesta koje bi trebalo zauzimati posebno mjesto u 'nacionalnom bicu' hrvata iz dva razloga. Prvi je da Medvedgrad nije nikad kroz povijest imao takvo znacenje koje bi trebalo buditi osjecaj nekakvog nacionalnog ponosa,osim sto su njegovi gospodari posluzili kao podloga za Senoine romane, na sto ukazuje i cinjenica da su na Medvedgradu istrazivanja vrsena i u vrijeme bivse drzave, dok se na istrazivanja na Zrinu ili Gvozdanskom kao puno vaznijim i vrjednijim lokalitetima u smisli nacionalnog nije moglo ni pomisliti. Drugi razlog je taj sto je iskapanjima na Medvedgradu dokazano da je na mjestu na kojem danas stoji Oltar domovine u srednjem vijeku bilo nesto kao septicka jama, uglavnom odlagaliste dreka. Pokojni predsjednik bio je upoznat sa posljednjom cinjenicom. Niti jednom nije spomenuo kako je obnova Medvedgrada lose napravljena a uvazavao je i cinjenicu da kad je vec to napravljeno ne smije kako je Legion rekao biti zapusteno.
Uporno je ponavljao kako su Zrin i Gvozdansko (
http://hr.wikipedia.org/wiki/Gvozdansko) puno vazniji i bitniji u smislu nacionalnog te pricao o spasu tih utvrda preko inicijative za gradnju 'Muzeja hrabrosti hrvatskog vojnika' kod Gvozdanskog (link objasnjava zasto) i brandiranja Zrina kao hrvatskog 'Versaillesa'. Stekao sam dojam da je ipak vise vodjen profesionalnim, konzervatorskim, motivima nego nacionalnim ali da prve pokusava upakirati u druge kako bi iskamcio nesto vise od angaziranja vojne inzenjerije u probijanju puta prema Zrinu i stvaranja osnovnog uvjeta za pocetak njegovog 'spasavanja a ne obnove'.