Quote:
Raspberry Swirl kaže:
death of art i oblak..kad ste već tako čvrsto uvjereni u stavove koje iznosite, aj mi onda razjasnite svoje viđenje o pitanjima koja mi se nameću nakon čitanja vaših postova... kako osoba koja ne voli sebe može osjetit šta znači posjedovat kvalitete i pronalazit ih u drugima kad ih sama u sebi ne nalazi? e,a ako je takva situacija, kako uopće može voljet nekog? kako može davati ljubav? a znamo da ako ljubav ne daješ nećeš ju ni primat. ipak je ljubav "nešto" za što se nikako ne može reć da je bezuvjetno. barem ne u pogledu romantičnih i prijateljskih odnosa s ljudima.
|
to je vrlo lako objasniti.
naime, čovjeku je najteže biti objektivan u vezi sebe i svojih osobina...
dok to nije slučaj dok promišljaš o drugima.
znaš i onu izreku da su svakome njegovi problemi najteži...
ja, naime, mogu biti u istoj situaciji kao i moja prijateljica...
sebe ću smatrati dnom dna i imati enorman broj kompleksa zbog toga što mi se dogodilo...
a za nju ću reći (makar se radi o istoj stvari praktički):
"pa zašto bi ona bila kriva za to što joj se dogodilo?"..
konkretna situacija..
sebe ću recimo mrziti zato jer su mi u djetinjstvu nabili osjećaj krivnje radi nečega za što sam ja niti kriva niti dužna.
pa makar ja to racionalizirala i shvatila da ja zbilja ništa nisam kriva... i dalje će me osjećaj krivnje progoniti i mrzit ću sebe zbog toga... nikad prema sebi neću osjećati dovoljnu dozu ljubavi jer sam odgojena da osjećam da ne zaslužujem biti voljena od nikoga pa niti od sebe.
a dođe mi li druga osoba...sa istom stvari... i počne mi se jadati... kako ima kompleks manje vrijednosti upravo zbog iste stvari zbog koje ja imam svoj kompleks manje vrijednosti...vrlo vjerojatno je da ću joj reći da joj je osjećaj krivnje i manje vrijednosti nametnut te da ona definitivno nebi trebala snositi nikakvu odgovornost za to.
onako. dublje razmišljaš. shvatit ćeš s vremenom.