[Nemruth Dagi]

Dragi moj Dnevniče,

eto moram ti se požaliti.

Što to sve treba jednoj poštenoj ženi domaćici, ta silna bruka???

Baš mi to nije trebalo ali se nadam da će veze mojeg mužića pomoći da to ne dospije u novine. Ti mali novinarski papadači samo čekaju da im se pruži prilika da jednu normalnu ženu razapnu na žute novinarske stranice....da joj se rugaju i sprdaju.

Dakle, da počnem sa događajem koji me jako potresao....

...padala je kiša i to cijeli dan, ma što padala lijevala ko iz kabla....sve to ne bi bilo ništa strašno da mužić nije letio u London i da ga je nisam otpratila uzevši njegov auto.

No usput sam htjela obaviti malo jači špeceraj...popis je baš bio dugačak...i sve je palo na moja slaba ženska pleća......u 5.40 već smo bili na aerodromu....a ja sam onda prvi put prošetala moje nove plave cipele...koža gore, koža dolje, pravi taljanski dizajn...i na blagajni oderana koža i praznina novčanika ali ....cipele baš savršene za mene, dobro.....priznajem da su pola broja veće....

I tako ispratila sam svojeg putnika, vratila se u grad i probudila naše nasljednike....nahranila sam ih muslima, pahuljicama...ulila im vitamine za koje su vjerovatno pljunuli u zahod...koja je to generacija više je degeneracija.....nakon što je mala potiskala sve svoje prišteve ispred ogledala, sve svoje Krakataue, sve Etne i sve eruptivne Strombolije na svojem pubertetskom licu...konačno je odlučila da ode do svoje gimnazije...ali eto pada kiša pa da je ja odvezem....usput dok se lijeno gegala do svoje školske torbe, koja je usput puna šminke i drugih sitnica a knjiga ima u njoj ponajmanje....moje pametno dijete me je upitalo ...čuj Starči, imaš li kaj sitnoga???

....Ma naravno, kažem joj ja da imam par malih šamara povezanih......čine jedan veliki, onaj najveći zidarski.....uzmi tu torbu i kreni u auto ionako kasniš...izderala sam se na malu......onda se i njen nešto stariji brat koji ima za 30% niži IQ od male koji je inače upisao pomoću mužićevih veza i poznanstva saobraćajni...... zapravo pčelarstvo tj. zujanje oko faksa, došao sebi i rekao da bi ga mogla odvesti do faksa...jer pada kiša.....

Sranje.....sad i on ide na faks a inače ne zna niti do njega sam doći.....a sve mi to nije usput....nakon što je konačno sjeo u mužićev auto, dok je najvjerovatnije moj mužić negdje u avionu već pasao noge stjuardesa, onakav sav raščerupan tj počešljan moj nasljednik na ustima je još imao ostatke paste za zube...i ujedno pokazivao namjeru da se kao i obično u takvim situacijama posvađa sa mlađom sestrom.

No, da ne bi mislio da mi je samo to bio posao dragi dnevniče, te male Nosferate dovuči sebi....i potrpati ih u obiteljski taksi,
u međuvremenu dok su oni bauljali našim stanom u potrazi za izgubljenim dijelovima svoje mladosti ......kao što su čarape...pokoja knjiga neobilazni mobiteli i ostale trice....ja sam u nahranila našeg psa Oskara, dočekala Silvestra i dala mu mlijeko nakon njegove teške i neprospavane ljubavne mačje noći.....ribicama hranom "posolila" vodu između dva zgiba preko naše kornjače koja zimuje u kući, a ljetuje u dvorištu....odaziva se na Anastazija a inače je zovemo Paris-Dakar jer je nevjerovatno aktivna i danima prelazi cijeli stan kao navijena.....usto sam se trudila da popravim korektorom sve svoje prirodne nepravilnosti koje me dijele od ljepote Sharon Stone...dok sam to radila onako usput sam mantrala svoju mantru koju mi je preporučio moj guru Svađimi Joganmanda.

No dio mojeg uma zadržavao je svjesnost jedne obične domaćice i pomislila sam kako trebam reči Reziki, našoj bedinerici, koja je upravo ulazila u naš stan da namoči zavjese...radišna Rezika djevojka je skromnih mogućnosti za 30 kuna na sat pomaže meni održavati naš prostrani stan.

Prije nego smo li konačno krenuli...djeca koja su se relativno probuđena i nahranjena, potiskanih prišteva i polupočešljana smjestila u auto ...a ja sam još jednom provjerila popis za kupnju.....kad odbacim klince na njihovo mjesto zločina gimnaziju i faks.....započinje moja konačna operacija šoping.