[Sigmund]

parsifal kaže:

što tvoja i Sigmundova ljubavnica -tertium non datur -logika kaže na Budhine izjave o tome što istina nije tj istina nije ni ovo ni ono ni ovo ni ono a istovremeno kaže da je našao istinu koja je oslobođena bilo koje hegelove i sigmundove elaboracije

Štovani kolega Parsifale, ovo što pišete vrlo dobro pokazuje da uopće ne razumijete ni Hegela, a ni dijalektičku metodu kao takvu. Tertium non datur logika je logika razumijevanja, iliti formalna logika, koja je od dijalektike udaljena otprilike kao što je svijest udaljena od samosvijesti. Već i sama podjela pojma na univerzalno, partikularno i individualno proturječi tertium non datur logici, ali to vama ionako nikada nije bilo jasno. A upravo sam s vama razgovarao o tome kako su Buddha i Hegel savršeno komplementarni. Šteta toliko potrošenih riječi. Svaka će ljudska refleksija postaviti dihotomiju između pojave i realnosti, između subjekta i objekta - to je potpuno prirodno i nužno. Samo, neki zaostanu na tom stupnju, a neki krenu dalje pa shvate da se te dihotomije, te konceptualne relacije, nužno moraju prevladati, ako želimo doći do istine:

In Kantian reflection, the opposition of subject and object is rigidly maintained, with the subject’s awareness confined to phenomena (or appearances) and forever unable to penetrate beyond them to things-inthemselves (or things as they really are). Speculative philosophy (the standpoint of Hegel) overcomes the dichotomy of subject and object by conceiving of a human activity in which subject becomes object, and vice versa: Absolute Knowing. Hegel also overcomes Kant’s appearance/reality dichotomy by understanding appearance as the unfolding of reality itself: appearances or phenomena just are the Absolute displaying itself in all its myriad forms, apart from which the Absolute (or ‘the real’) is an empty posit.

(Glenn Alexander Magee: The Hegel Dictionary)

ili:

...This endless progression means, like every other, that we should hold fast both determinations at the same time: the whole is identical with the parts, and is different from them, hence contradicts itself. Now the unity of those two determinations, like contradiction, gave as their truth the relation of ground and consequent.
...By that endless progression we are therefore compelled to conceive essential relation so that the side which had the character of singularity will be thought as the ground of the other side, and that which had the character of plurality as the consequent of the other. If we do this, we think an essential relation which corresponds more to the concept of it than does that hitherto considered.

(Johann Eduard Erdmann: Outlines od logic and metaphysics)

...a možda to najbolje kaže sam Hegel (Znanost logike, str 744):

Čvrsto se držati pozitivnog u svom negativnom, sadržaja pretpostavke u rezultatu, to je najvažniji čimbenik racionalne spoznaje; štoviše, potrebna je samo najjednostavnija refleksija da bi se čovjek uvjerio u apsolutnu istinu i nužnost ovog zahtjeva, a što se tiče primjera i dokaza koji svjedoče tome u prilog - cijela se logika sastoji od takvih dokaza.