Quote:
radical change kaže:
Razilaženje u karakterima potiče tvoju duboku nesigurnost. Plašiš se biti ostavljena i strah te da se veze ne raspadne i ti ne ostaneš sama(izgubiš nešto vrijedno). Osjećaj ugroženosti te tjera u anksioznost, frustracije, ljubomoru. Ljutiš se na njega jer percipiraš da je on kriv za to kako se ti osjećaš, a nije, on je samo osoba kakava jest, ne možeš ga promjeniti.
Ti moraš pronaći način kako da iskomuniciraš strahove i probleme u vezi. Moraš pričati snjim i pokušati objasniti koliko ti je bitan temelj, sigurnost, za koju se možeš uhvatiti.
Moraš također raditi na prihvaćanju vaših različitosti, on nije preslik tebe niti će ikada biti onakav kakav se tebi apsolutno sviđa. Trebaš ga prihvatiti kao osobu, ali također i sebe izraziti kao osobu.
Anksioznost koju osjećaš normalna je za većinu veza u kojima nesiguran partner osjeća da gubi tlo pod nogama. Umjesto da se koncentriraš na emocije, koje su trenutno negativne, koncentriraj se na ono pozitivno u vašem odnosu, a vjerujem da toga ima jako mnogo. Ponekad jedan iskren razgovor i zagrljaj partnera nakon što izbaciš ono što te muči, a spomenut ću i sex zna jako dobro resetirati stvari da skužiš kako te partner voli bez obzira na različitosti kojima ti daješ preveliku pažnju jer se osjećaš jako nesigurno zbog toga. Ista je stvar i sa ljubomorom, koja može biti jaka, patološka iako partner ne mora biti ni za što kriv niti davati povoda, no ljubomorna osoba osjeća očaj zbog "potencijalnog gubitka".
Dakle, približiti se jedno drugome, pričati,provoditi vrijeme u razgovori koji će rasčistiti nesigurnosti i prihvatiti razlike, te se poševiti češće, moj topli savjet...i naravno prestati gajiti iluziju da će biti kao na početku veze, to je prošla priča, koncentrirajte se na ovu novu koju imate sada  |
Zamjerala sam mu to sto ne pokazuje inicijativu kada upadnemo u neku distancu (putavanja,posao, dijete,obaveze..), ali potpuno sam emocionalno otvorena i volim se izraziti, zapravo jasno i glasno izrazavam svoje osjecaje, s vremenom sam naucila afirmativno, objektivno iskazati kako se osjecam i sto zelim. Dugo vremena sam se ponasala djetinjasto i na njegovu pasivnost reagirala ljutnjom, ali naucila sam se disciplini afirmativnog samoizrazavanja i ponosna sam na sebe
U nekim segmentima sam na rubu patologije i tod sam svjesna. To je moja tjeskoba i tajosjecaj nesigurnosti, a takodjer i ljubomora koja me preuzme malo iznad granice normalnog.
Nisam nikakav control freak, ali kad ne osjecam povezanost, dublju, s njim, onda pocinjem umisljati stvari koje ne postoje.
Taj dio me kod mene najvise smeta, ta osjetljivost na nesto sto se ne dogadja. Htjela bih otupiti taj dio mozga, srca, cegavec..
I da, slazem se za razgovore, druzenja, sve je to jako,jako bitno..