[*010#]

Uzbude u tijelu i duhu

Pomak čovjekovog `ja` na višu razinu svjesnosti praćen je osjećajem ushita, euforije, blaženstva i drugih atributa kojim bismo mogli opisati stanje duha kada učini korak u kvaliteti doživljaja stvarnosti. To je određeno olakšanje u duši jer duša biva oslobođena okova i kao da vam je tko skinuo teški teret s leđa tako se osjeća i duša oslobođena okova kojoj joj je nametao duh. Pozornost duha na nečemu izvanjskome što je izaziva patnju i nelagodu rađa u čovjeku određeno gađenje prema trenutnom stanju i neumoljivu želju za promjenom. I kao da ste nakon odvratnog prizora smeća ugledali divan proljetni dan tako duša osjeća svježinu. U stvari duša je samo promatrač a sve te reakcije se događaju u subjektu, u čovjekovom `ja` kada se približava svom izvoru i utočištu.

Pokažemo li slikovito što se događa pri pomaku `ja` na višu kvalitetu percepcije tada si možete zamisliti rijeku sa svojim izvorom i ušćem. U samom izvoru rijeka je tek maleni potok koji nema neku snagu tijeka i širinu korita. Tijek rijeke je vrlo promjenjiv i često krivuda tražeći kroz zemlju svoj pravac. Ovdje se tijek rijeke odnosi na još nerazvijeno čovjekovo `ja`, na nemirna stanja duha. Kako rijeka dalje teče korito biva sve šire, dubina sve veća a tijek rijeke sve jači. Njena snaga je tolika da često odranja svoje obale i s nje odnosi smeće u svom tijeku. To je smeće poput drveća, granja, lišća, zemlje…U ovoj fazi tijeka rijeke čovjekov `ja` je zreli subjekt koji često iz svoje okoline u sebe prima razne utjecaje koji uopće nisu dio tijeka života ili postojanja dotičnog `ja`. Nešto od tog smeća će ponijeti sa sobom a nešto će potonuti na dno.

I jednog dana toliko se nakupi smeća da na nekim mjestima zna i zaustaviti rijeku ili joj priječiti nesmetani tijek. Da nema tog smeća rijeka bi tekla svom ušću-u more koje joj je ujedno i izvor. More je izvor svih rijeka jer isparavanjem sva voda se opet vraća u zemlju koja rađa izvore mnogih rijeka.
Te zapreke u tijeku rijeke života čovjek osjeća kao prepreke u razvoju, kao određene prepreke u izražavanju sebe i svog `ja`. I sve dok je tijek usmjeren na obale a ne k moru to će se sve više smeća skupljati u njemu i biti će sve teži. Čovjek osjeća određene frustracije i nemoć da se pomakne s mjesta. Ulaže mnogo volje u rušenje brana i zaustavljena energija tijeka biva sve veća. Osjećate se kao nabijena bomba, kao kondenzator nabijen električnim nabojem. Svo smeće, svi utisci okoline su se skupili pred vama. Da bi se brana srušila ukupna suma energije tijeka rijeke pred branom mora biti ista kao i sila otpora brane. Tada samo jedna kap ispred brane ruši zapreku i rijeka kreće dalje.
U duhu te brane predstavljaju sve utiske okoline koji su se nagomilali ulaganjem energije u ostvarivanje nekih ciljeva u svijetu. Dok želja za oslobođenjem ne bude jača od tih prepreka nema ni govora o rušenju brane. Energija kojom želimo k svome ušću, k duši u Bogu, mora biti veća od energija koje smo ulagali u djelovanje u okolini.

Kada dođe do izjednačenja jedna kap ruši branu i u trenu donosi olakšanje. Silni tijek rijeke naprosto razbija branu u komadiće i ponovo ih ostavlja niz obalu. Neke komade smeća rijeka nosi sa sobom jedno vrijeme.
U stvarnosti duha ova priča ima malo drugačiji kraj. Naime, rijeka u svojem tijeku ka moru može sa sobom ponijeti i donijeti komade granja i ostalog smeća ali duh u svoje ušće ulazi potpuno čist i oslobođen svih nečistoća. Tada je postojanje čovjeka čisti tijek energije.
Kako se osjećaju te prepreke i brane a kako olakšanja i oslobođenje od njih?
U idealnom slučaju, u stanju potpunosti, postojanje čovjeka je čisti tijek i pretakanje ljubavi između duše i Boga praćeno stanjem Mira i Blaženstva. Tada čovjek jednostavno jest, no kada dođe do krivog usmjerenja duha `ja` boravi u patnji, izvan potpunosti i žudi, teži za svojim Bogom. Kada ta žudnja nadvlada utjecaje okoline u tijelu i duhu se osjeća silan porast energije, volje i snage, duh je pun ushita i radosti, euforičan. Osjeća se paljenje iskre koja se postepeno pretvara u sve veći plamen koji nas pokreće, plamen vatre života.

Vatra života je pod drugim nazivima poznata i kao Kundalini, Sveta Vatra, Šekina itd. i predstavlja sam Život, ono sto nas oživljava i čini živim. Za razliku od duše koja je baza iz koje raste sve, Kundalini je sama energija tog rasta, sama energija postojanja i izražavanja. Kundalini je Ono što pokreće duh, volja. Tako je Vatra sila povratka, ono što nas vuče stanju potpunosti ali ujedno i očitovanje snage potpunog sklada.
Postoje dvije vrste ljudi: probuđeni i uspavani, živi i mrtvi, vatreni i hladni. U prvim je prisutan impuls za ispoljavanjem života i svih radosti življenja, dok je u drugima prisutan inertan duh koji se poput suhog lista prepusta da ga sudbina nosi. Probuđeni ljudi u sebi nose iskru života koja tinja dok se ne pretvori u pravu vatru koja sve stvara ali i rastvara. Jer u vatri izgara sve što nije prirode vatre. Taj impuls koji tjera naprijed, pokreće i oživljava se naziva životnom vatrom, pjesnički rečeno.
Jednostavno bih taj fenomen mogao slikovito predočiti uspoređujući ga s tijekom koji se uspostavlja između dvije razlike potencijala: između mogućnosti za nešto, kapitala i stavljanja toga u pokret ili u ostvarenje. Sila prelaska i promjene jest ta vatra života.

Pri tom oslobađanju se javljaju orgazmi koji su po svojoj kvaliteti dublji i snažniji od običnih. Pogrešno je ovdje smatrati ta iskustva seksualnim jer po svojoj naravi nadilaze seksualno. Klasični orgazmi su usmjereni prema van-prema nečemu što je kvalitete okoline što je izvan naše duše. U predanju duše Bogu usmjerenost duha je prema svojoj suštini. Stoga je smjer energije suprotnog predznaka. Kod klasičnog orgazma događa se pražnjenje dok se ovdje radi o punjenju, o ispunjenju samog sebe. I to nije orgazam koji s e događa u području i genitalija i traje nekoliko trenutaka već je to orgazam čitavog tijela, duha i duše, cijelog čovjeka. Govoreći ovim riječima teško i nezahvalno uopće upotrijebiti riječ orgazam. U pravoslavnoj mistici poznat je izraz blagodati Svetog Duga.
Nakon tih ekstatičnih trenutaka obično dolazi do stanovite stagnacije i osjećaja vlastite nečistoće. To je razumljivo jer razbijena brana još uvijek postoji u obliku sitnog smeća i raznih komadića što sve čišći duh osjeća kao strano tijelo u sebi i nastoji se očistiti. Osjeća se nedostojnim blaženstva zbog prisutnosti smeća. Razbijeno smeće se opet grupira u manje prepreke rijeka duha ih odnosi i razbija u sve manje i manje djeliće dok jednom potpuno ne nestanu. Tada postojanje čovjeka postaje pjesma duše. A priroda duše je Božanska, u Potpunosti, u kojoj u ljubavnom zanosu neprestano tone u Bogu. To je veličanstvenost postojanja, kruna stvaranja kada čovjek obuće Božansko ruho i kada konačno kaže da i vrati se otkuda je nekoć otišao.