Quote:
sydney kaže:
evo čitam ovu temu,inače nemam nikakva doticaja s ovom dijagnozom ,iako mislim da mi je stric imao šizofreniju i bio je često hospitaliziran..vjerovatno je kod njeg započelo s ovom dijagnozom.mene zanima kako izgleda to vrijeme provedeno u bolnici kojeg se svi tako bojite?
|
Nisam vjerovao da cu to napisati, ali bilo je i dobrih trenutaka. Ja sam proveo mjesece po zatvorenim odjelima i nesto krace na otvorenim. Opcenito je bilo grozno i nema nikakve koristi od svega (osim sto sam mozda izljecen?).
Dobri trenuci su bili razliciti stupnjevi ludila kada sam bio sve od raznih povijesnih do religijskih velikana. Plus to da bi drugi pacijenti dosli slusati govore i opcenito se dobro zabavljati na moj racun (sto ces bio sam najtezi slucaj). Sjecam se raznih govora od povijesnih tema (iskrivljenje povijesti) do tekucih stvari. Cak sam i sam poceo vjerovati u to sto sam govorio (uvijek teske gluposti koje dobro da doktori nisu culi).
Nekada bi pacijenti dolazi sami traziti spas ili otkup grijeha (smijesno zvuci, zar ne?).
Najgore mi je uvijek bilo kada bih shvatio da sam u stalnom sastavu muskog zatvorenog odjela. Svi pacijenti bi otisli, jedino sam ja tamo. Ponekada bi vecina ili svi otisli na vikend, ali ja ne. Doktori bi isli na godisnji, ja sam uvijek bio tamo. Bio u svim sobama na odjelu. Poceo se osjecati kao doma, i to je onda stvarno lose. Poceti se pitati hocu li ikada izaci, ako da, je li u drugu bolnicu ili kuda, itd.
I ne sjecam se dosta vremena jer sam spavao po 24 sata u komadu od lijekova.
Uopce necu komentirati posljedice lijekova koje su grozne.
Osim toga, ne znam kako danas, ali onda su se koristili kosulje i vezanje za krevet.
Kupaonice su bile obicno ocajne. Neke su imale tehnicke probleme koji su negativno utjecali na mene zbog bolesti. Tako da sam imao dodatne simptome koje ne bih imao da su barem imali tehnicki ispravnu opremu.
I razna odrzavanja popravci su jako lose djelovali na mene. Nije mi jasno kako doktori ne mogu shvatiti ako imaju takve teske slucajeve da ne mogu dovoditi majstore, bagere, ovakve i onakve da rade kao da je sve u redu.
Ne znam jesam li pisao ovdje ili drugdje, jednom je jedna starija zena u crnom usla u moju sobu. Znao sam odmah da je smrt i prvo sam se isao nadmudrivati s njom spremajuci se da je premlatim i izbacim van. Upravo je nevjerojatno da takve ljude pustaju u posjet bez pratnje u sobu gdje se teski sch pacijenti.
Plus da sam i danas nezadovoljan lijecenjem. Dosao sam s malo simptoma, razvio jako puno i ostao predugo. Trebalo se sve puno bolje lijeciti, a ne cekati da se vidi sto ce biti.
I tocno jest da te doktori i svi drugi dozivljavaju kao izgubljen slucaj. Neki te jos i zale, samo sto ne placu jer eto, samo sto ne umres (to kao jako pomaze kada si u takvom stanju).
Sjecam se sestri koje su komentirale dok su mislile da spavam pod lijekovima i ne cujem kako sam lose zavrsio i da ni nema pomoci, a tako sam mlad i zgodan.
Nisu ni doktori zvucali nista pametnije, osim da je stanje tesko, da ne znaju kako ce biti (i opcenito ne znaju sto bi radili ali mi to nisu rekli u lice).
I onda kada dodes na otvoreni dio, dosao si na slobodu, kraj tunela. Cak sam se maksimalno trudio ne raditi gluposti, izbjegavati svaki razgovor, predugu setnju, samo da me ne vrate nazad.
Jest da su pronalazili u skoro svemu razloga za vracanje, ali sam tada mogao barem razgovarati normalno (ili se barem praviti normalan).