|
Da vidimo jedan konkretan primjer: rat u Siriji. Tu nema prirodnih faktora, nego samo ljudskih. Nije to potres ili vulkan. Jednu od aktivnih strana u tom ratu vodi dobitnik Nobelove nagrade za mir. Očekuje se da će rat potrajati još barem 10 godina. U čemu je problem? Ako dobri ljudi ne žele zaustaviti rat, je li onda rat dobar? Zašto bi mir bio gori od tog rata? To nam dosta govori o ljudskoj prirodi. Nastala je određena ravnoteža snaga koja onemogućava da rat prestane. Boga (ako Ga ima) nije briga za to. On je dao ljudima mogućnost da dobrovoljno odustanu od održavanja takve ravnoteže. Nitko ne želi izgubiti ili popustiti. Rat je plemenit i ljudi se kroz njega čeliče i postaju bolji. Na primjer, gdje bismo mi bili da nije bilo Domovinskog rata? Zvjerstva koja se događaju u sirijskom ratu su, kažu, neizbježna, jer za to nema kazne, a korist je velika - onemogućava se opskrba, sije strah... i tako dalje. Jedino se na to može reći da šteta što nema više takvih ratova, da se ljudi još više očeliče i budu kao bogovi. Nadam se da će i Europa dobiti jedan svoj takav rat, jer pretpostavki za to ima. Kakve su uopće osnove za rat u Siriji? Vjera, kultura, civilizacija? Sve je to isto. Razlike između alavita i onih drugih su manje nego između protestanata i katolika. Ako bismo sad uvjerili katolike i protestante da su njihove razlike jako važne, kao što imamo već ovdje s katolicima i pravoslavcima, mogli bismo dobiti jedan dobar, krvav rat, koji ne bi prestao barem 50 godina, kao španjolski građanski, a Europa je bogata i ima puno toga što može spaliti. Pjesnici bi o tome pisali epove koji bi se emitirali na državnim televizijama, novinari bi smišljali huškačke tekstove i odvratne epitete kojima će opisati neprijatelja, i svi bi bili sretni, zadovoljni, i - dinamizirani (mislim da Francuzi imaju sličan izraz).
|