Poanta ove teme je (kao i većine njih na forumu) - danas nije lako biti roditelj.
Zašto? Svaka informacija koju tražimo, svako pitanje koje postavimo ima barem 5 različitih odgovora. Ako pored toga nismo psihički/emotivno/duhovno stabilne osobe, ode naše roditeljstvo kvragu.
No, ono što me uvijek fascinira je ego issue većine roditelja koje susrećem.
Evo nekih bisera:
-a tvoja ne jede čokoladu? Isuse, kak si okrutna!
- a tvoja još nije prohodala? A jeste bili kod pedijatra/ortopeda?
- a tvoja još ne priča? Pa kak to, moja je propričala sa deset mjeseci...
- a ona ne jede štapiće? Ahhhh...
- a zakaj nećeš mahnuti teti pa-pa? Zločesta curica...
A evo realnosti:
- ne, ne jede čokoladu jer mislim da će se dijete u životu najesti čokolade, pa ne mora to raditi sa godinu dana ili 18 mjeseci. Ne fali joj, ne zna kaj je to.
- Ne, nije prohodala sa 11 mjeseci, ali je zato sa 12 i pol. Imaš kaj protiv?
- Ne, ne priča, ali sve razumije kaj joj se kaže i odlično se sporazumijevamo još odavno... A tvoj koji priča ne kuži pola kaj kuži moja...
- Ne, ne jede štapiće, niti mislim da dijete sa 12 mjeseci gubi nešto što ne jede štapiće. Ali zato obožava jabuke i kruške, domaće, ubrane kod bake, nešpricane.
- Zato jer dijete nije majmun ili "pleši medo" u cirkusu da maše, hoda, trči, donosi, odnosi, priča i glumata kad se djetetu tako kaže ili naredi.
Naravno, sve se ovo dogodilo u različitoj dobi moje djevojčice. I naravno, ove komentare realnosti dolje nisam nikada nikome rekla, već sam svoje mišljenje zadržala za sebe, nasmijala se i slegnula ramenima.
Ako ljude uveseljava da je njihovo dijete bolje, ljepše, pametnije, sposobnije, ili ne znam što od mojega ili bilo kojeg drugog djeteta - baš mi je drago.
Dakle, poanta je - biti malo više svoj i vjerovati u sebe i sposobnosti svog djeteta. Ni mi odrasli nismo svi isti - ne kaže se uzalud sto ljudi sto ćudi.
Pogotovo ovdje na forumu, gdje ima svakakvih životnih priča, od dobrih i loših ljudi, akademski obrazovanih do onih koji nemaju osnovnu školu, od lijevih do desnih, pravih i krivih... pa tako je i s našom dječicom...
Kada bismo malo manje pričali o tome što naša djeca rade, a malo više se posvetili radu s njima, bilo bi bolje. Kad sjednem sa svojom prijateljicom na kavu, o malenoj pričam jedino ako me pita i to ono najosnovnije. No moje je dijete sretno i veselo, zadovoljno.
S druge strane, gledam oko sebe mame koje pričaju samo o svojoj djeci. I pričaju, pričaju, pričaju, priiiiiiiičaju... a djeca pored njih umiru od dosade, plaču, nezadovoljna su. Ili na jednu stranu pričaju jedno, a s druge strane nešto sasvim drugo rade.
Otišla sam s teme u druge sfere, ali nadam se da je poanta ipak jasna
