[malizia]

prvo nešto ležerno

paklenikraj kaže:

I nama se događaju takva razdoblja - ništa se ne zbiva, sve stoji, kao da je vrijeme zaleđeno, svi dani su isti, očajno isti, a onda se odjednom zbude puno toga pa nam proteklo vrijeme izleda kao praznina bez smisla.

zašto? smisao je individualan.. meni i praznine imaju smisao. čovjek mora bit spreman za sreću, nije to uvijek, da je ne uzima zdravo za gotovo il još gore s nekim strahom, a praznine time dobivaju smisao - kao zaštita od shebanih dobrih ili iskorištenih loših prilika..
mada najviše učimo na greškama

do ovog gore posta sam stigla.
sviđa mi se (dva) uvodna, posebno drugi.. okovani smo prošlošću više no što si priznajemo, ukidamo svoju slobodu podsvjesno.

Enchantress kaže:

Mislim da živimo samo u prošlosti. Sadašnjost je umom neuhvatljiva. Ono čega um postane svestan već je prošlo. Budućnošću smatramo naše misli, želje, snove o onome što još nije bilo, a možda će biti, ali i te naše misli nisu ništa drugo do impuls u svesti, koji je već 'prošao' onog trena kada smo počeli da ga razmatramo. Sadašnjost bi bila ono iz čega sve (ili 'ja sada' kako je to nitko i ništa nazvao) izvire (pod uslovom da prihvatimo da tako nešto postoji).

Naravno da prošlost utiče na ono što nazivamo 'sada'. Ona boji našu sliku stvarnosti. Moje iskustvo viđenja sebe i sveta bez uspomena je vrlo sablasno.

stoji, no zvuči fatalistički.
čovjek je biće usmjereno naprijed i koliko će neproduktivne prtljage nositi, njegov je izbor.
sloboda je u nama.
kakve god bile okolnosti, možemo biti manje ili više slobodni - ovisno o tome koliko smo slobodni sami sa sobom - iskreni prema sebi u pogledu prošlosti, i nakon toga obavljene selekcije stvari koje su nužne za dalje, produktivnih stvari.


ja sam za teološko objašnjenje.. da vrijeme ne postoji u striktnom obliku kojim ga mi doživljavamo (a svejedno ne osjećamo nikad dovoljno opipljivim , niti sadašnjost..), točnije, da vrijeme postoji nama, a da zapravo ne postoji uopće

vrijeme kao iluzija..dobar primjer:

Enchantress kaže:

Nekada se uspomene mogu tako živo obnoviti da nas doslovno 'prenesu' u neki tren koji se dogodio godinama ranije i koji smo sasvim zaboravili i to tako živo kao da se dešava sada - gotovo postanemo onaj koji smo bili i doživljavamo iznova sve ponovo u tom kratkom vremenu prisećanja (to mi se često zna dogoditi u snovima). A kako svi imamo predosećaje i mentalne slike onoga što će se desiti - to možemo zaključiti i da je budućnost podjednako određena kao i prošlost, tj. da ono što mi doživljavamo kao prošlost i budućnost uopšte ne mora zaista 'teći' kroz 'vreme'. Recimo, može se sve istovremeno dešavati, ali nama ne izgleda tako.

mada ne smatram da je budućnost određena, još manje da je ako nismo vidoviti, možemo predosjećajem točno predvidjeti..
taj predosjećaj može biti naša neka kočnica iz prošlosti, fantazija iz sadašnjost, što može ugroziti ishod budućnosti..

ali da, zanimljivo je to što ..imamo mi izbore, stotine njih.. a nužno ćemo skončati na samo jednom mjestu, na samo jedan način..
mi to ne možemo ''sada'' vidjeti, ali taj ishod je već sada tu, u više verzija od kojih će se jedna ozbiljiti
i sve su stvarne ''sada'' i ''onda''
da, prošlost je u nekakvom metafizičkom tumačenju najstvarnija.. možda zato što vrijeme ne postoji, nego postaje..
kao bitak, ne vrijeme

enky kaže:

I dalje stoji ona duhovita izjava Feynmana, a koja glasi "Vrijeme je ono što se događa, kada se ništa drugo ne događa"..

zato to i jest toliko mučno, pogasit npr.svjetla i glazbu i ''osluškivat'' vrijeme..

nije mučna činjenica što osjećamo kako vrijeme prolazi, a ništa se ne događa..
nego čini mi se - kako vrijeme stoji, a mi putujemo