[Juda Iškariot]

1. RASPAD KOMUNIZMA
Polovicom 1987. na televiziji se počela vrtjeti reklama. Taman ekran, a dubok muški glas govori: Vožd je stigao. Mislio sam kako je riječ o reklami za nekakvu kolonjsku vodu. Dana 23. 9. 1987. na 8. sjednici CK SK Srbije Milošević je izabran za predsjednika. Nikada prije za njega nisam čuo. Navodno je kao bankarski stručnjak dugo radio u SAD-u. Istoga dana reklama je nestala s televizije. Dobili su svoga vožda. Gledajući TV-prijenos s ove sjednice, zapazio sam govor jednoga starog partizanskog oficira, Srbijanca. Rekao je kako Miloševićev govor potiče nacionalizam. S svih strana začuli su se uzvici: »Izdaja, izdaja«. Obuzeli su me dvojni osjećaji. S jedne sam strane osjetio radost vidjevši početak urušavanja SFRJ, a s druge lagani strah od rata i ratnih žrtava. Dva mjeseca kasnije američki je ambasador u Beogradu Montgomery (stručnjak za politička rušenja), nakon uspješno obavljenoga posla, otišao na novi zadatak. Postupak rušenja komunizma i u Jugoslaviji, uz pomoć srpskoga nacionalizma, uspješno je pokrenut.
Jugoslavija je bila višenacionalna država u kojoj je jedini integracijski čimbenik bio strah. Ljudi se u zajednice udružuju djelovanjem sila kao što su ljubav, interes i strah. U jednonacionalnim državama ljubav prema naciji je osnovni kohezijski čimbenik. U višenacionalnim državama te ljubavi nema, pa one mogu opstati ili zbog interesa ili iz straha, a da bi opstale moraju širiti zlo unutar sebe ili oko sebe. Jedini izuzetak su visokodecentralizirane države u kojima se većina odluka donosi referendumom. U diktatorskim višenacionalnim državama vlada strah među nacijama. Veće se nacije boje secesionizma manjih nacija, a manje se nacije boje asimilacije i pljačke od strane većih, što je uzrok stalnog nepovjerenja. Kako bi se održale, takve države moraju imati vrlo jake organe represije. U višenacionalnim državama uvijek postoji vrlo velika opasnost od prevelike koncentracije moći u rukama interesnih lobija, koji svoje lobističke interese nastoje prikazati kao najveće državne i nacionalne interese, dok je kod jednonacionalnih država najveći nacionalni interes blagostanje stanovnika, zaštita državnog teritorija i mir sa susjedima.
U Jugoslaviji je situacija bila sljedeća: Srbi su se bojali albanskoga i muslimanskoga nataliteta te hrvatske i slovenske ekonomske snage; Albanci su se bojali srpske genocidne politike; Muslimani su se bojali asimilacije od strane pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata; Hrvati i Slovenci su se bojali asimilacije i ekonomske pljačke od strane Srba dok su se svi zajedno bojali Komunističke partije, tajnih službi, vojske i policije. Raspadom Partije počeli su se raspadati i ostali instrumenti straha, ali je naglo porastao strah od ostalih nacija. Kako se partija počela raspadati i ekonomska stega počela je slabiti. Redovi pred trgovinama za kavu, deterdžent i slične robe su nestali, kolone automobila na benzinskim crpkama su nestale, sve manje se putovalo u Trst i Istanbul po odjeću i obuću, a ulicama je vozilo sve više skupih automobila. Uvozne stege su nestajale, sve manje je bilo slobodnih mjesta na parkiralištima, ali je inflacija postajala sve brža i brža, čime su i dotad gotovo nepoznati stečajevi poduzeća postajali sve češći.
Počeli su mitinzi po Kosovu i Vojvodini te rušenje dotadašnjih partijskih kadrova. Dana 9. srpnja 1988. u Novom Sadu organiziran je prvi »miting istine« kada su Srbi s Kosova srušili vojvođansku vlast. Savez komunista Jugoslavije počeo se raspadati, a Slobodan Milošević je protuustavnim smjenjivanjem komunističkih vodstava u Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori, sve više provocirao nesrpska republička rukovodstva kako bi raspad ubrzao, iako je formalno branio Jugoslavensko jedinstvo. Jedini ozbiljni integrativni čimbenici ostali su vojska i savezne obavještajne službe. U JNA je bilo oko 70% srpskih oficira pa je vojska bila pod potpunim nadzorom Beograda. U nekadašnjoj su miliciji u Hrvatskoj većinu činili Srbi i Jugoslaveni. Račan je u vrhu SKH imao svoje ljude, ali su na terenu u mnogim ograncima Srbi bili većina. U takvim je ograncima Milošević imao punu podršku. U republičkim institucijama Srbi i Jugoslaveni bili su vrlo utjecajni i prijetila je opasnost da Milošević iznutra skine Račana. Račan je te opasnosti bio svjestan pa je sve napore usmjerio na smirivanje situacije i održavanje demokratskih izbora. U procesu formiranja novih stranaka namjeravao se osloboditi Miloševićevih ljudi i na taj način formirati svoju partiju koju će moći potpuno kontrolirati.
Dana 8. srpnja 1989. u Kninu je održan skup posvećenja novoizgrađene bogoslovije u manastiru Krka. Na skupu su dominirali četnici s kokardama iz čitave Jugoslavije i svijeta. Koncem godine 29. studenoga 1989. srpski mitingaši su najavili okupljanje u Ljubljani s parolom objašnjenja istine o Kosovu. Slovenci su skup zabranili, a SSRN Srbije je pozvao sva poduzeća na prekid poslovnih veza sa slovenskim poduzećima i institucijama. Nakon ovoga došlo je do gospodarske blokade Slovenije.
Dana 23. siječnja 1990. nakon 14. izvanrednog kongresa CK SKJ i odlaska slovenske delegacije, nakon čega su i Hrvatski komunisti otišli, SKJ se raspao. Milošević je ovaj raspad izazvao tražeći bespogovorno pristajanje na njegove zahtjeve i nepristajanjem ni na minimalno popuštanje Slovencima, iako su svi republički Savezi Komunista bili formalno ravnopravni. Ovime je svjesno isprovocirao raspad SKJ iako je krivicu za to pokušao prebaciti na Slovence.
Sve se to događalo u trenutku kad je privreda bila u potpunom rasulu. Gubitci su u poduzećima 1989. bili 2,5 puta veći od dobitka tvrtki, a 1990. čak četiri puta. U 42% poduzeća gubitci su bili 50% veći od vrijednosti trajne imovine, a 96% ukupnog kapitala poduzeća bilo je u državnom vlasništvu. Više od 20% zaposlenih bilo je tehnološki višak. Dodatni trošak za sve republike, osim Srbije, bio je Fond za ulaganje u nerazvijena područja u koji su svi morali ulagati, te obavezna prodaja deviza Narodnoj banci Jugoslavije koja je devize otkupljivala po izrazito nepovoljnom tečaju. Tržišna cijena stranih valuta bila je nekoliko puta veća od one po kojoj je plaćala Narodna banka Jugoslavije.