[Juda Iškariot]

Već krajem 1988, u vrijeme najvećih Miloševićevih mitinga te sve vidljivijega straha od hrvatske političke neizvjesnosti, pojavila se inicijativa za osnivanje Hrvatskoga demokratskog saveza. Zajedno s prijateljima potpisao sam se na politički program tog saveza i nastavio daljnje prikupljanje potpisa za njihov program. Ime te zajednice u nastajanju nakon nekog vremena preraslo je u Hrvatska demokratska zajednica. Popis ljudi koji su već tada skupili hrabrosti potpisati se na takav program objavljen je u broju 1 Biltena HDZ-a. Dio ljudi iz Osijeka koji su aktivno radili na prikupljanju potpisa uspio je prisustvovati osnivačkom skupu 17. lipnja 1989. HDZ je okupljao sve koji su bili spremni suprotstaviti se Miloševiću i njegovoj ideji Velike Srbije. Tu su se zajedno našli bivši i tada još uvijek aktivni komunisti, hrvatski nacionalisti, zagovornici jugoslavenske konfederacije, pa čak i prikriveni zagovornici unitarne Jugoslavije koji su vjerovali kako je jugoslavenske narode moguće pretvoriti u novu jugoslavensku naciju. Svima je protivnik bio Milošević sa svojim projektom Velike Srbije i on je bio jedini faktor ujedinjenja. Nije mi se svidjelo što je u toj ekipi bio Manolić i nekoliko njegovih udbaških drugova iz bivše OZN-e (kasnije UDB-a) kao što su Boljkovac i Degoricija, ali to sam u ovoj fazi razvoja države držao za opravdano. Bez njih ne bi bilo moguće preuzeti vlast. Tek kasnije sam shvatio njihov motiv za suradnju s hrvatskim nacionalistima, a on je bio iskoristiti ih u rušenju Miloševića koji je želio Jugoslaviju pretvoriti u Veliku Srbiju. Tuđmanov motiv za suradnju s njima bio je iskoristiti ih za preuzimanje vlasti i borbu protiv Miloševićeve velikosrpske politike. Hrvatski su se Kosovci i udbaši podijelili na državotvorce i Jugoslavene, a srpski na Velikosrbe i Jugoslavene. I hrvatski i srpski Jugoslaveni, vjerni Titovi sljedbenici osobito oni iz vrha JNA odmah nakon Titove smrti 1980. godine, a osobito nakon tragičnih događaja na Kosovu godinu dana kasnije, procijenili su kako se JNA mora nametnuti kao nezaobilazan politički čimbenik u Jugoslaviji, bez kojega se ništa ne može i neće moći riješiti. U tome su glavnu riječ imali general Nikola Ljubičič, general Kadijević i admiral Branko Mamula koji su 20 godina postepeno kadrovski čistili JNA od ljudi koji bi mogli smetati stvaranju unitarne Jugoslavije.
Admiral Branko Mamula, u svojoj knjizi “Slučaj Jugoslavija”, detaljno je objasnio idejni, programski i provedbeni pristup JNA kao političkog čimbenika u jugoslavenskoj državnoj zajednici. Našavši se početkom osamdesetih godina pred "izazovom unutarnjih nemira i sukoba" armijskih vrh je procijenio da će trebati JNA i TO "postupno osposobljavati za rješavanje krizne situacije u zemlji. U dvije godine formirani su tzv. gotovi bataljoni spremni odmah stupiti u borbu. Bilo ih je ukupno dvanaest? Najsporije je išlosadoktrinom, posebno taktičkom upotrebom navedenih i svih drugih sustava.” Već 1985. godine htjeli su izvesti vojnu upravu, ali se partijski lideri nisu dali skinuti. “Radilo se o oportunizmu - da se otvoreno ne pokaže da se spremamo za unutrašnje sukobe". (str. 61.) Puno prije negoli je formalno započeo krvavi proces raspada Jugoslavije JNA je bila spremna preuzeti vodeću političku ulogu u SFRJ. Mamula o tome piše: "U drugoj polovini 1986. i početkom 1987. g. razrađene su političke osnove, kriteriji procjena za odluku i počele su operativne pripreme. Pripreme su pokrivale mjere budnosti i povišene borbene gotovosti održavane po zvaničnim odlukama Predsjedništva SFRJ i planovima Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu i Generalštaba". (str. 88.) Daljnji razvoj događaja, osobito sukobi u komunističkom rukovodstvu zemlje, narastanje velikosrpskog nacionalizma te "separatizam" sjeverozapadnih republika, učvrstili su u vrhu JNA spoznaju o neizbježivosti vojnog udara. Štoviše, "? bili smo posve odlučni. Osnovni planovi i jedinice su bile spremne" (str. 102.),. Mamula piše kako je namjera "bila da dobijemo vrijeme za minimalno političko sređenje i odlaganje sporova, a najkrupnija rješenja zajedničke države odložiti dok ne protutnje turbulencije koje su zahvatile istočnu Evropu: očuvati Jugoslaviju, a reformirati je u mirnijim uvjetima." (str. 8.) To znači zadržati "status quo" dok se ne smiri protukomunistički pokret u Europi, dok nacionalna individualizacija istočnoeuropskih naroda ne posustane i dok iznova ne ojačaju suprotstavljanja između Istoka i Zapada. Tada će se Jugoslavija moći nametnuti kao geopolitički i geostrateški čimbenik kakav je bila u razdoblju nakon 2. svjetskog rata. “
Plan nije realiziran iz “doktrinarnih” razloga, a ti doktrinarni razlozi su; tko će doći u poziciju odakle se može više opljačkati. Jugoslovenski komunisti su kao i u svim drugim državama na vlast došli kako bi od naroda oduzeli sve što mogu, te to podjelili sirotinji, to jest sebi. Parolama o ravnopravnosti i jednakosti uspjeli su privući zavidnu sirotinju koja je povjerovala kako će se nakon pljačke sve opljačkano ravnomjerno podjeliti. Najprije su opljačkali “suradnike fašizma”, “kapitaliste”, “sitnu buržoaziju” i “kulake”, pa “neprijatelje naroda”, “klerofašiste”, a kad više nisu imali što pljačkati pomeli su tavane i najsiromašnijim seljacima. U toj organiziranoj pljačci odredili su jasna pravila tko koliko smije pljačkati i prema tim pravilima su kreirali mehanizam unutarstranačke selekcije kadrova. Komunisti s dna hijerarhije su se kažnjavali i za najmanje krađe, ako ih se otkrije, a izuzetak od ovoga su bili oni koji su pristajali raditi za tajne službe kao doušnici, provokatori i dezinformatori. Najpošteniji i najsposobniji koji su iskreno vjerovali u komunističke parole o jednakosti i ravnopravnosti mogli su napredovati stepenicu više i obavljali su ulogu čuvara sustava. Na upravljački vrh propuštani su samo oni koji su bili spremni sudjelovati u podjeli plijena bez suvišnih pitanja. Oni koji su slučajno dospjeli u više strukture, a nisu se prilagodili običajima tajnog punjenja vlastitih džepova vrlo brzo su ispadali iz kadrovskih križaljki. Kad više nisu imali što pljačkati pustili su nezadovoljnike, najviše hrvate na rad u zapadne države. Oni su slali devize u Jugoslaviju svojim obiteljima, a te devize su trošene u trgovinama nakon čega su završavali u đepovima uske komunističke elite. Kako bi mogli neprimjetno poljačkati stvorili su jednstveni sustav gospodarstva tzv, “samoupravni socijalizam”. To je sustav u kojem su poduzeća funkcionirala formalno samostalno, pod vlašću zaposlenih i zavišću zavađenih radnika, a u stvari sve rukovodeće položaje kontrolirala je partija. Veća poduzeća su osnivala svoje fiktivne podružnice u inozemstvu preko kojih su njihovi rukovodioci, najčešće sinovi visokih partijskih funkcionera, izvlačili dobit za sebe i partijsku elitu. Sva radna mjesta s kojih su se mogle izvlačiti devize po izuzetno povoljnom tečaju i ostala gotovina plaćale su se višim funkcionerima na hijerarhiji. Na dnu, najviše su se plaćala radna mjesta radnika na benzinskim pumpama, te mjesta skladištara i komercijalista. Šverceri koji su donosili robu iz zapadnih zemalja mogli su to nekažnjeno raditi samo ako su surađivali s udbom. U “samoupravnim” poduzećima oni koji su bili na mjestima gdje se može dobro krasti profit su morali djeliti s direktorima, direktori partijskim rukovodiocima, a najviše su zarađivali članovi centralnog komiteta SKJ i republički rukovodioci. Pojedini ortodoksni komunisti koji nisu znali uzimati brzo su sklanjani kao smetnja, kao i naivci koji su povjerovali u komunističke parole, ali su se razočarali kad su vidjeli metode. Ova elita obogaćena pljačkom putovala je na zapad te opljačkano trošila na luksuznu robu, ljetovali su u posebnim polutajnim vojnim odmaralištima, gradili su vile po Jadranskoj obali i nacionalnim parkovima, liječili su se u najboljim svjetskim bolnicama, djeca su im studirala na najboljim svijetskim sveučilištima, a narod to sve nije ni smio znati. Kad im je ponestalo deviza od gastarbajtera dozvolili su razvoj turizma pa su devize počele stizati u milijardama dolara. Tada su se oko plijena posvađali pripadnici savezne elite s Hrvatskom elitom. Turizam je najviše donosio Hrvatskoj, a devize su išle u Beograd po službenom tečaju koji je bio daleko ispod realne vrijednosti.
Srbijanska komunistička elita je već početkom šezdesetih godina postala daleko jača od svih ostalih republičkih komunističkih elita.