[Juda Iškariot]

Uskoro su svi aktivniji članovi pozvani na prvu sjednicu Glavnog odbora. Na tom sastanku, između ostaloga, imenovan je, na iznenadni prijedlog Ivana Vekića, Odbor za Slavoniju i Baranju. Za predsjednika Odbora određen je Branimir Glavaš, a dopredsjednici su: Ivan Vuletić, Leticija Drndić Antolić, ja (Tihomir Čuljak), tajnik Ivan Tabak te blagajnik Zvonko Rogalo. Je li ovaj iznenadni prijedlog, bez dogovora s članovima odbora iz Osijeka, Vekić smislio sam, ili je to učinio u dogovoru s Manolićem nikad nismo uspjeli doznati, ali je poslije bilo očito kako je to učinio s namjerom bacanja razdora među članove osječke grupe koja je bila pod nadzorom Šeksa. Izlaskom iz dvorane počelo je gunđanje o načinu izbora ovog odbora (iznenadni Vekićev prijedlog bez konzultacija s članovima Odbora iz Osijeka), i o tome tko je ta Leticija. Dolaskom u Osijek moj je brat odlučio otići do Glavaša i tražiti ponovni izbor odbora, s tim da ga sami članovi iz Osijeka izaberu. Pokušao sam ga odgovoriti od toga, ali nije išlo. Otišao je do Glavaša i tada su se posvađali. Budući da je većina članstva tražila ponovno biranje odbora, a Glavaš je to odbijao, napadi su se sve više okrenuli prema njemu. Na prvom sastanku Odbora u restoranu »Lovački Rog« tajnik Tabak je podnio ostavku, a umjesto njega, na Glavašev je prijedlog na mjesto tajnika kooptiran Ivan Cvitković, koji se u tom trenutku »slučajno« zatekao nekoliko metara dalje za šankom. S nekim iz odbora je došao, te je čekao završetak sastanka. Ivan Tabak je bio dugogodišnji Glavašev prijatelj i zajedno su, navodno, osnovali neku tajnu hrvatsku organizaciju koja se nikada ničim nije oglasila i koju policija nikada nije otkrila. Bilo mi je čudno što on podnosi ostavku. U početku sam mislio kako o politici voli filozofirati, ali ga tajnički poslovi ne zanimaju. Tek kasnije mi je palo na pamet kako je ostavku podnio vjerojatno zato da bi se mogao ubaciti među “pobunjenike” i preuzeti vodstvo “pobune”. Cvitković je bio Tabakov kolega iz HPT-a, gdje je radio kao monter. Nakon ovog sastanka Šeks je otišao na turneju po Australiji i kad se vratio, nije znao oko čega se svađamo. Koordinacija između odbora za Slavoniju i Baranju i središnjice u Zagrebu vršila se preko Šeksa i manje Glavaša, a i Vekić je imao stalne kontakte sa središnjicom. Njegovi kontakti išli su uglavnom preko Perice Juriča glavnog terenskog operativca stranke koji se predstavljao kao student koji ima vrlo veliki broj poznanstava širom Europe. Perica Jurič je često obilazio teren, ali je rijetko kontaktirao s izabranim ili imenovanim odborima. Uglavnom je tajno prenosio informacije istaknutim članovima HDZ-a i s povratnim informacijama upoznavao predsjednika stranke Franju Tuđmana, te Jožu Manolića. U Osijek je često dolazio kod Ivana Vekića što ostali članovi Slavonsko baranjskog odbora često i nisu znali.
Iako su svađe između Obora za Slavoniju i Baranju te ostalog aktivnog članstva tinjale, svi smo i dalje radili na širenju organizacijske mreže na području cijele Slavonije, pa čak i na području Bosne i Hercegovine te Dalmacije, uglavnom preko studenata iz tih krajeva. Nedugo nakon izbora Odbora za Slavoniju i Baranju organizirali smo večeru za predsjednika stranke dr. Franju Tuđmana. Na večeru je došao predsjednik sa sinom Stjepanom i nekoliko članova stranke iz Zagreba, a nas je iz Osijeka bilo pedesetak. Kada je počela večera prišao mi je Vladimir Flačer, Glavašev susjed, i ispričao kako je nekoliko dana ranije vozio Šeksa i Pericu Juriča u Zagreb te kako su oni u automobilu zaključili da su braća Čuljak naivna za politiku te ih treba isključiti iz svih odbora. Imao sam osjećaj kako Flačer očekuje da ću tu pred dr. Tuđmanom reagirati i napraviti incident. Mogao mi je ovu priču ispričati dan prije ili poslije, ali je odabrao trenutak kada je večera bila na početku. Dan poslije susreo sam Šeksa nasamo i pitao ga o onome što je Flačer ispričao. Vladimir Šeks je sve pobio.
Povećanjem broja članova osjećali smo se sve jači pa smo i sve javnije nastupali. Koncem ljeta 1989. u Studenskom domu organizirali smo prvu javnu skupštinu za izbor Izvršnog odbora za grad Osijek. Pred ove unutarstranačke izbore Flačer se ponovno počeo pojavljivati, a Šeks ga je uzeo u zaštitu. Po tom sam zaključio kako mi je Šeks lagao. Tada sam počeo razmišljati o napuštanju politike. Na skupštini je izabran odbor koji je imao zadatak osnivati temeljne odbore u općini Osijek, dok je Odbor za Slavoniju i Baranju nastavio rad po drugim općinama. Osječki odbor je sastavljen 50% od mlađih aktivnijih članova, uglavnom studenata ili onih koji su tek završili fakultet i koji su imali zadatak raditi na širenju organizacije, te 50% starijih ljudi, uglavnom poznatih iz 1971. godine, koji su svojim imenom trebali dati ozbiljnost stranci. Između Odbora za Slavoniju i Baranju s jedne, te aktivnog mlađeg dijela Osječkog odbora nastavljena je svađa koja je od prije tinjala. Osnovana je i studenska sekcija. Rivalitet između Odbora za Slavoniju i Baranju s jedne strane te Osječkog odbora i studenske sekcije s druge strane bio je toliki da se nisu mogli složiti ni u tome kakav će natpis pisati na vratima kupljenih prostorija u kojima smo se sastajali. Iako smo na terenu surađivali i nastojali svađe skriti od javnost, pri susretima sam povremeno služio kao jedina veza u komunikaciji između Osječkog i Slavonsko-baranjskog odbora.
Budući da sukobe nismo znali prebroditi, oni su na Prvom kongresu HDZ-a nastavljeni. Mnogima se nije sviđalo što je dr. Franjo Tuđman jedini kandidat za predsjednika. Iako su svi bili za njegov izbor, smatrali su kako treba imati bar formalnog protukandidata. Jedna grupa je predložila Zdenki Babić Petričević da se formalno kandidira kao drugi kandidat za predsjednika, ali je ona to odbila. Dr. Tuđman je saznao za ovo pa je sam nagovorio Hrvoja Hitreca da mu bude protukandidat. Glavna stvar na kongresu je bila tko će sve biti govornik, a to je određivao predsjednik Tuđman. Iz Osijeka govornici su bili Šeks i Vekić. Šeks je uspio među govornike ugurati Branimira Glavaša, a Vekić je preko Perice Juriča i Manolića uspio ugurati i Leticiju Drndić. Đapić je počeo lobirati kako bi se i on ugurao među govornike ali nije uspijevao. Dan prije odlaska na kongres doznao sam kako je Tabak nagovarao Đapića da se na samom kongresu sastavi peticija za raspuštanje Odbora za Slavoniju i Baranju. Na kongresu, u kuloarima, neki su članovi Osječkog Odbora rekli kako nemaju nište protiv mene i da moje ime treba izostaviti. Tada je sastavljen novi tekst peticije u kojemu je traženo izbacivanje iz Odbora za Slavoniju i Baranju svih osim mene. Nisam vidio koristi od takve peticije, ali sam smatrao kako svatko ima pravo na peticije. Kad sam shvatio kako član kongresa Đapić, koji je skupio 50 potpisa članova kongresa na peticiji, ne može izići za govornicu pročitati svoj govor, shvatio sam kako je stranka bespovratno otišla u smjeru koji nisam želio i kako je moj rad u HDZ-u završen. Tada sam se pridružio onima koji su napustili kongres. Ivan Vekić se nije pridružio iako nas je Tabak uvjeravao kako je to obećao učiniti. Malo kasnije je došao za nama, ali ne kako bi nas podržao, već kako bi nas nagovorio na povratak. Nakon otprilike pola sata, na nagovor ljudi iz inozemstva, vratili smo se u dvoranu. O ovom incidentu pisale su sve jugoslavenske novine iako im nitko nije htio reći što je uzrok našeg izlaska.
Povratkom u Osijek Šeks je sazvao zajednički sastanak Odbora za Slavoniju i Baranju te Gradskog odbora. Tražio je od svakoga iznošenje svega što znade o peticiji. Kada je došao red na mene, podnio sam ostavku na sve funkcije u stranci, čime je rad u HDZ-u za mene okončan. Nakon toga Šeks je suspendirao sve potpisnike peticije koji se nisu pokajali. Kasnije smo razmišljali o tomu tko je organizirao peticiju. Jedna je pretpostavka bila da je to bio Vekić koji je preko nekoga, navodno Tabaka, peticiju predložio Đapiću, a cilj joj je bio rušenje Glavaša. Druga je pretpostavka bila da je sam Glavaš preko Tabaka sve organizirao, a da mu je cilj bio eliminiranje lokalne konkurencije. Znao je kako Tuđman ne podnosi nedisciplirane članove stranke i kako bi peticija mogla završiti onako kako je i završila. Analizom puno kasnijih informacija zaključio sam kako je ova peticija unaprijed koordinirana između Vekića i Manolića preko Manolićevog teklića Perice Jurića, a Vekić je za protuuslugu među govornike uspio ugurati svoju kandidatkinju Leticiju Antolić Drndić. Tabak, Đapić i svi mi ostali bili smo samo neiskusni i nesvjesni suradnici Jože Manolića, te smo poslužili samo kao naivni izvršioci, unaprijed osuđeni na uklanjanje iz stranke. Za peticiju su unaprijed saznali Glavaš i Šeks. Kako bi to spriječio Glavaš je vjerodajnice za ulazak Osječana na kongres podijelio Đakovčanima, pa su se Osječani morali fizički izboriti za ulazak u dvoranu, čime je njihova odlučnost prema Đapićevoj peticiji samo pojačana. Umjesto suspendiranih, u Osječki gradski odbor su kooptirani novi članovi, i to je postala redovita praksa u stranci.