Pogledaj jedan post
Old 06.01.2007., 17:14   #17
Analizirajući konkretne poteze nakon sastanka možemo vidjeti kako je Tuđman, tek nakon ovih razgovora shvatio kako se rat više ne može izbjeći te je odmah po povratku iz Karađorđeva ukinuo zabranu uvoza oružja. Odmah po tom svi krizni štabovi u Hrvatskoj su počeli nabavljati manje količine oružja, a pripadnici posebne pričuvne policije naglo su razvili šverc oružjem. Glavni dobavljači oružja bili su pripadnici posebne pričuvne policije i bivše UDB-e pod punom kontrolom Manolića. U dobavu oružja počeli su se uključivati i Hrvatski emigranti samostalno, ali su pripadnici Manolićeve mreže tu konkurenciju u ovom vrlo unosnom poslu, gdje se kalašnjikov nabavljen za 100 DM prodavao po 3000 DM to sprječavali svim sredstvima, uključujući izdaju KOS-u, te likvidacije dobavljača oružja i isporučitelje novca.

U Srbiji je počelo naglo umirovljenje generala koji su bili izvan Miloševićeve kontrole i naoružavanje paravojnih srpskih postrojbi.

U odnosu prema BiH Tuđman je odobrio i poticao naoružavanje Alijine SDA, i prijem muslimanskih dragovoljaca u hrvatske centre za obuku, što nikako ne bi bilo moguće da je stvarno dogovorio podjelu BiH s Miloševićem. Poticao je i suradnju s Muslimanima na svim nivoima kako bi ih pridobio za buduće ratne saveznike u ratu koji se sve brže približavao. Razgovarajući s Miloševićem shvatio je njegov stvarni cilj, a to je ratom etnički očistiti i Srbiji priključiti sve teritorije do granica Šešeljeve Velike Srbije, uključujući čitavu BiH koja se nalazila unutar tih granica. Kako bi to spriječio morao je na bilo koji način kupiti što više vremena za nabavu oružja i što više ojačati Hrvate, a i muslimane u kojima je vidio buduće ratne saveznike. A sve to morao je učiniti tako da ga ne pročitaju najbliži suradnici iz lijeve frakcije HDZ-a koji su sve činili kako bi JNA isprovocirali na vojni udar. Istovremeno je s druge strane morao smirivati vojno nepismene pripadnike desne frakcije HDZ-a koji su iskreno vjerovali kako Hrvatske postojbes25.000 kalašnjikova i dva borbena kompleta streljiva mogu zauzeti vojarne JNA unutar kojih su se nalazila dobro obučena vojska s tisućama tenkova, transportera i topova.
Alija Izedbegović je već tada nabavljao oružje preko hrvatske, ali je uporno pokušavao sklopiti savezništvo s Miloševićem predlažući krnju Jugoslaviju i asimetričnu federaciju, dok je na skupovima SDA zagovarao takozvanu zelenu magistralu (BiH, Sanđak, Kosovo i Albanija gdje bi muslimani bili većina). Iako je rado primao oružje iz Hrvatske sklapanje čvrstih obrambenih dogovora je odbijao, što je na svojim stranačkim skupovima opravdavao tvrdnjama kako su Tuđman i Milošević već podijelili BIH i kako su oni jednaka opasnost za Muslimane.
(Kasniji teoretičari priča o dogovorima iz Karađorđeva nikad nisu uspjeli objasniti zašto je JNA srušila Vukovar, ako su se stvarno dogovorili o prodaji Vukovara, mogli su ga opkoliti, prekinuti struju, telefon i dovoz hrane, te čekati predaju. Nisu nikad objasnili zašto je JNA avijacija napala Banske dvore, tj. pokušala ubiti Tuđmana, ako su se dogovorili. Zašto ubijati nekog s kim si se sve dogovorio? Nisu nikad objasnili ni zašto je Tuđman dopustio do konca 1991. prodaju oko 70.000 dugih cijevi, zarobljenih nakon pada vojarni stranci SDA, te transporte oružja iz islamskih zemalja preko hrvatskog teritorija sve do sredine 1993, kao i dolazak nekoliko tisuća muđahedina. Da su se stvarno dogovorili o prodaji Vukovara i podjeli BiH sve ovo ne bi bilo moguće.)

Tri dana nakon sastanka u Karađorđevu 28. 3. 1991. sastala su se šestorica predsjednika republika u Splitu. Milošević traži razrješenje SIV-a na čelu s Antom Markovićem, ali se ništa nisu dogovorili, osim da se u slijedeća dva mjeseca kriza treba riješiti. Na ovom sastanku je projugoslavenski orijentirani Makedonski predsjednik Kiro Gligorov Izedbegoviću, u povjerenju povjerio kako su se u Karađorđevu Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli BiH, čime mu je potvrdio glasinu koju je on već dobio preko drugih kanala. Gligorov kao evidentirani agent KOS-a ovu glasinu je svjesno plasirao kako bi izazvao očekivani učinak, tj., zavadio Hrvate i Muslimane.

Nekoliko dana kasnije, 31. ožujka 1991, četnici koje je naoružala »služba državne bezbednosti Srbije« (SDBS), oružjem su zaposjeli hotele u turističkom naselju Plitvice. U policijskoj akciji Tigrovi iz Rakitja, predvođeni Josipom Lucićem, oslobodili su Plitvice. Tom je prigodom jedan terorist poginuo, nekolicina je ranjena, a mnogi su zarobljeni. Među zarobljenim teroristima nalazila su se i dva člana najužega vodstva Srpske demokratske stranke, Goran Hadžić i Borivoj Savić. U akciji je poginuo i mladi policajac Josip Jović, a četiri su hrvatska redarstvenika bila teže ranjena. Tadašnji ministar MUP-a, Josip Boljkovac, poslao je policajce u napad autobusom. Na svu sreću četnici nisu znali da se s tromblona trebaju skinuti osigurači, jer bi u suprotnom svi u autobusu koji je pogođen tromblonom izginuli. Za vrijeme operacije ministar je Boljkovac napustio Zagreb, pošto je računao kako će ovo biti dovoljan razlog za vojni udar, te kako ne bi mogao biti optužen za eventualni neuspjeh operacije i kako ne bi osobno došao u opasnost. Na vojni udar je računao pošto nije znao kako su se Tuđman i Milošević već dogovorili kao sabotirati sve one koji priželjkuju vojni udar. Ubrzo nakon operacije Boljkovac je zarobljenog vođu pobune Gorana Hađića pustio na slobodu zajedno sa Željkom Ražnjatovićem Arkanom, koji je zarobljen na Baniji. To je puštanje dogovorio sa sekretarom MUP-a Srbije. Osim projugoslavenskoj frakciji HDZ-a navedeni oružani sukobi su trebali i Miloševiću kako bi radikalizirao i one lokalne Srbe koji nisu željeli ratovati, a usput je i postupno etnički čistio osvojeni prostor, te testirao lojalnost terenskih oficira JNA ideji Velike Srbije. U sve otvorenije vojne sukobe je mogao ići pošto se sve manje plašio vojnog udara, pošto je većinu oficira JNA već pridobio na svoju stranu. Kako bi što uspješnije radikalizirao Srbe i naveo ih na pobunu, pripadnici njegove frakcija KOS-a i SDBS-a poduzimali su širom Hrvatske tajne napade na istaknute Srbe, čime su među njima izazivali strah i povećavali otpor prema legalnoj vlasti u Hrvatskoj. Ti su se potezi podudarali s onima projugoslavenske frakcije KOS-a infiltrirane u HDZ i SZUP, koja je željela sukobima isprovocirati vojni udar JNA.



U to su nas vrijeme pozivali u pričuvnu policiju svaki put kada bi se zaoštrio politički sukob između Hrvatske s jedne i Jugoslavije, vojske ili srpskih balvanaša s druge strane. Boravak u pričuvnoj policiji najviše je sličio skupini od 50 do 100 naoružanih ljudi koja se na jednom mjestu našla radi izležavanja, kartanja i ljenčarenja. Obično bi zapovjednik Rajhl Kir dolazio na početku mobilizacije i prozivao nas gledajući tko se odazvao. Čule su se priče kako je policijski profesionalac, a također su se širile priče kako mu je najvažnija karakteristika to što je nećak ministra unutrašnjih poslova Boljkovca. Potom bi nas nakon nekoliko dana raspustili kućama. Nikome nije padalo na pamet podijeliti nas u odjeljenja i vodove, odrediti zapovjednike, izvršiti nekakvu obuku i sl. Ponekad su nas, kako bi nas smirili, slali na čuvanje nekakvih beznačajnih objekata. U stankama između mobilizacija obavljali smo noćne straže po gradskim četvrtima i važnijim objektima, koje je najčešće organizirao HDZ. MUP nije imao nikakva utjecaja na to. Mobilizaciju u MUP doživljavao sam kao Kirov način da nas skloni s ulica. U razgovorima s dečkima iz tadašnje takozvane specijalne, a zapravo slabo opremljene i neobučene poluvojne postrojbe, doznavao sam kako Josip Rajhl Kir i s njima postupa slično kao i sa sastavom pričuvne policije. Primjerice, jedan je prijatelj skupio podatke o skupini četnika koji uvoze oružje iz Mađarske i švercaju ga autobusom koji preko Baranje ide u Vukovar. Znao je točnu rutu kojom ide, mjesto gdje ga istovaruju te vozača koji ga vozi.
Juda Iškariot is offline