U samoizolaciji
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 2,351
|
Kada je načelniku Kiru predložio zaustavljanje autobusa, zapljenu oružje i hvatanje te skupine četnika, on ga je premjestio na drugi teren. Jednom prilikom, kada su specijalci iz Erduta zadužili kalašnjikove, tražili su odlazak na strelište i njihovo isprobavanje, ali im je Kir to zabranio. Dvojica su samostalno otišla na strelište i ispalila po nekoliko metaka, nakon čega ih je Kir suspendirao. Čuo sam kako su neki članovi tadašnjega Kriznog štaba pokušavali o Kirovu radu izvijestiti predsjednika Tuđmana, ali je, navodno, Manolić sve takve informacije zaustavljao.
Dana 4. i 11. travnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Beogradu i Brdu kod Kranja. Tema je bila referendumi i modaliteti razdruživanja. Sastanak je završio bez rezultata.
Dana 5. travnja 11 srbijanskih stranaka formiraju paravojne jedinice i upućuju ih u Hrvatsku na liniju »zapadnih granica Srbije«.
Dana 8. 4. 1991. u Zagrebu su održane masovne demonstracije pred zgradom Vojnog suda JNA. Vojska je zarobljenim Hrvatima sudila zbog uvoza oružja iako je oružje uvezeno s odobrenjem legalnih hrvatskih vlasti. Time su željeli hrvatsku vlast prikazati kao agresivnu i militarističku mada je JNA imala više tenkova i topova nego Hrvatska pušaka. Demonstracije je organizirala projugoslavenska frakcija KOS-a iz vrha HDZ-a s namjerom izazivanja JNA na ulice Zagreba te uvođenja izvanrednog stanja. General Ađić naredio je izlazak vojske na ulice iz vojarne »Maršal Tito« u kojoj se nalazila mehanizirana brigada s tisućama vojnika. Zapovjednik vojarne, general Konrad Kolšek, nazvao je predsjednika RH Franju Tuđmana i objasnio mu situaciju te je on obustavio demonstracije pred Vojnim sudom shvativši kako je to samo psihološka zamka. Na suđenju Virovitičanima izišlo je na vidjelo kako JNA zna sve činjenice o uvozu oružja, a u razgovoru između ministra Boljkovca i njegova dobrog poznanika, šefa KOS-a generala Vasiljevića, Boljkovac je priznao kako je oružje dolazilo bez znanja policije, nadajući se kako bi i to moglo poslužiti kao povod za vojni udar.
Dana 9. travnja 1991. osnovano je Vrhovno državno vijeće, a predsjednik, dr. Franjo Tuđman, donio je odluku o prerastanju redarstvenih snaga MUP-a u oružane formacije ZNG-a. Dan kasnije, tj., 10. 4. 1991. hrvatsko srpski politički eksperti su se prvi puta sastali u Tikvešu gdje su razgovarali o identifikaciji problema i putova za razrješenje Jugoslavenske državno političke krize. Pet dana kasnije tj., 15. 4. 1991. ponovljen je susret Tuđman - Milošević u Tikvešu. I na ovom sastanku su mogli razgovarati samo o tome kako smiriti generale i članove SIV-a. Ovom prilikom su stalno bili u društvu s drugim pratiteljima pa i nisu mogli tajno razgovarati. Nakon razgovora s Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu Tuđman je dovoljno upoznao Miloševića da bi mogao procijeniti njegov karakter. Shvatio je da on neće odustati od rata za Veliku Srbiju i da se Hrvatska mora žurno naoružavati. Shvatio je također da među vlastitim suradnicima ima mnogo suradnika projugoslavenske frakcije KOS-a te da im ne može vjerovati. Zato je odlučio prekinuti svoju odluku s kraja 1990. o prestanku naoružavanja, te je dao odobrenje svim predsjednicima općina, gradova i kriznih stožera za nabavu oružja. Tako je ovaj posao izašao iz kontrole Manolića, Špegelja i Boljkovca. Hrvatski povratnici iz emigracije na čelu sa Šuškom uskoro su organizirali i svoju mrežu za nabavu oružja, te je počelo međusobno špijuniranje i borba za ovaj unosan posao između Manolićeve i Šuškove logističke mreže. Manolićeva mreža je Šuškovoj vrlo brzo zadala jak udarac otkrivši JNA-i pošiljku koja je avionom dopremljena na Zagrebački aerodrom pri čemu je JNA uhapsila Šuškovog dostavljača Kikaša. U nastaloj anarhiji nitko nije točno znao koliko je oružja uvezeno. Mnogobrojni privatni šverceri su oružje preprodavali jedni drugima te je stvoren dojam kako ga ima puno više od stvarne količine. Predsjednik Tuđman je među svojim suradnicima počeo pričati razne priče o svojim razgovorima s Miloševićem. Jednu priču pričao je pred suradnicima koje je sumnjičio kako rade za jugoslavensku frakciju KOS-a, drugu onima koje je sumnjičio za pripadnost Miloševićevoj frakciji KOS-a ili Udbe (SDBS), treću za možebitne zapadne suradnike, a četvrtu za naivce koji su vjerovali kako se lovačkim oružjem mogu pobijediti tenkovi. Kako bi povijest kasnije mogla provjeriti tko je igrao kakve igre, sve je razgovore sa suradnicima snimao osim razgovora o ilegalnoj nabavci oružja te nabavci deviza za oružje i njihovu odnošenju do isporučitelja. Pregovori s Miloševićem u to vrijeme bili su nalik razgovorima između samouvjerenog diva i patuljka. Milošević je predlagao, a Tuđman je sve potvrđivao. Kako bi izbjegao mogući vojni udar, omogućio je Miloševiću ulogu onoga koji pobjeđuje, a istovremeno je kupovao vrijeme potrebno za organiziranje vlastite vojske. Svjestan kako rat s JNA, specijalcima srbijanskog MUP-a i srpskim paravojnim snagama više ne može izbjeći, nastojao je sukobe prebaciti što dalje od Zagreba kako bi srpsko napredovanje bilo što sporije.
Dana 12. i 19. travnja susreli su se Tuđman, Milošević i Izetbegović.
Dana 19. i 30. travnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Ohridu i na Cetinju. Sastanci su završili bez rezultata. Milošević je na ovim, kao i na svim kasnijim sastancima, tražio promjenu republičkih granica kako bi svi Srbi živjeli u jednoj državi, Tuđman je tražio priznanje dotadašnjih republičkih granica kao državnih, a Izetbegović se zalagao za tzv. asimetričnu federaciju. To bi trebala biti federacija u koju bi ušle Srbija, BiH, Makedonija, Crna Gora i Albanija. Na svojim predizbornim skupovima stranke SDA to je nazivao »Zelena transverzala«, tj. državom u koju bi ušli svi balkanski Muslimani (Slaveni, Albanci i Turci), njih 3,5 milijuna iz Albanije, 500.000 Albanaca iz Makedonije, 2 milijuna s Kosova, 50.000 iz Crne Gore, 60.000 iz uže Srbije, 100.000 Turaka iz Makedonije te 1.700.000 Muslimana iz BiH i 200.000 iz Sanđaka. U toj asimetričnoj federaciji bilo bi oko 8.500.000 Muslimana i 7.500.000 Srba s tendencijom povećanja broja Muslimana, zbog čega Milošević nije htio ni čuti za takvu državu.
Slijedeća prilika za vojni udar protiv Hrvatske ukazala se u travnju 1991. godine kad je u Splitu organiziran prosvjed protiv JNA ispred Komande Vojnopomorske oblasti. Tada je ubijen vojnik Sašo Gešovski, što je trebalo poslužiti kao izgovor za JNA. General Kadijević je bio na bolovanju koje je prekinuo kako bi priopćio i Predsjedništvu kako to više ne može tako, i rukovodstvu Hrvatske kako će se JNA obračunati s njima ako oni nastave »da inspirišu nacionalističku rulju da napada vojnike JNA«. Nedugo nakon toga, od 3. do 12. 5. 1991. na cesti Mostar - Široki Brijeg kod mjesta Polog nekoliko je tisuća ljudi blokiralo kolonu od 167 tenkova JNA koja je navodno išla na vojnu vježbu prema Splitu, a stvarno su htjeli zauzeti Split, i pokrenuti vojni udar, pod opravdanjem zaustavljanja nereda. Istovremeno je jedna tenkovska kolona zaustavljena i kod Šuice na putu prema Splitu. Na intervenciju hrvatskoga predsjednika Tuđmana, koji je poslušao savjet Stjepana Kljuića, kolone su puštene prema Kupresu.
Tijekom 1991. godine u JNA je pripreman i “dvorski puč” koji se ticao kadrovske pozicije pojedinih najistaknutijih vojnih rukovodilaca. Nezadovoljna učincima SSNO i generala Kadijevića, skupina mladih oficira iz jedne elitne jedinice organizirala je nasilnu smjenu generala Kadijevića. Oni su ponudili vlast generalu Adžiću, ali on nije imao odlučnosti i hrabrosti to prihvatiti.
Dana 2. 5. 1991. u Borovu Selu ubijeno je 12 hrvatskih policajaca, a 23 je ranjeno.
Dana 10. 5. 1991. tenkovi iz Vojvodine ulaze u Baranju.
Dana 16. 5. Šešelj u Beogradu organizira demonstracije protiv Stjepana Mesića, a 17. 5. 1991. prekinuta je sjednica Predsjedništva SFRJ jer su nakon tri dana preglasavanja otišli S. Mesić, V. Tupurkovski i J. Drnovšek. Po redoslijedu rotacije u Predsjedništvu SFRJ Mesić je, kao predstavnik Hrvatske, trebao biti izabran za predsjednika.
|