Pogledaj jedan post
Old 31.01.2011., 23:54   #9
Oh da, to mislim neću nikad zaboravit. Kad se zaljubiš u osobu kojoj s 20 metara udaljenosti vidiš samo potiljak, to ostane s tobom do kraja života. Sjećanje, ne zaljubljenost u istog.

Peti osnovne. Bila sam u autu na benzinskoj dok je neki od roditelja, ne sjećam se koji, imam ih 4 (dobro, samo troje su vozači, no nebitno) točio benzin. Njegova mama je radila na benzinskoj, i on bi često bio tamo, valjda pomagao, što li. Znala sam ga iz škole, nismo išli u isti razred, ali smo bili generacija. Nikad do tad mi nije zapeo za oko, niti sam ga smatrala nešto posebno „slatkim“, kako se već u toj dobi dečki opisuju kad ti se sviđaju.

Uglavnom, sjedila sam tako u autu i čekala, kad sam u jednom trenutku okrenula glavu prema dućanu i tad se dogodilo. Za one koji su vidjeli reklamu za „Rolo“ bombone „An elephnat never forgets“, u kojoj odrasli slon opizdi odraslog muškarca po glavi jer mu je zapamtio kak mu nije dao bombone kad su obojica bili mali - tako je otprilike bilo, kao da me nešto raspalilo po glavi, potpuno neočekivano, gotovo komično, samo bez slona i bombona. To je bilo to. Zaljubila sam se. Ugledavši mu potiljak sa 20 metara udaljenosti, ja u autu nekog od roditelja, on na radnom mjestu svoje majke.

Ispostavilo se da je još jedna moja prijateljica zaljubljena u njega, bila mi je susjeda u zgradi. Nije bio problem, sestrinski smo dijelile kemijsku koja je bila iste narančasto i smeđe boje kao njegova zimska jakna. Jedan tjedan njezina, drugi tjedan moja.
E onda se ispostavilo da je on zaljubljen u jednu našu drugu prijateljicu, koja je bila najljepša od svih, i u koju su svi dečki uvijek bili zaljubljeni. Ne sjećam se gdje je kemijska završila.
Trshna is offline