[Sitna Bobica]

Kad sam bila sasvim mala djevojčica, više sam izgledala kao sasvim mali dječak. U to vrijeme se pazilo na svaki dinar pa su me oblačili u odjeću starijeg brata. Pazilo se na jednostavnost brige oko djece pa su me uvijek šišali na kratko, vrlo kratko. U ulici u kojoj sam živjela, bila sam jedina djevojčica tako da sam se savršeno znala klikerati, igrati rata, kopati rovove, penjati po stablima, preskakati ograde, krasti jabuke, pucati iz improviziranih pušaka. Luk i strijelu i dan danas znam napraviti te se istom i koristiti. Bila sam najbrža u ulici. A nogomet i igru graničara sam naprosto obožavala.
Mnogi dečki su me se bojali. Nije mi to tada smetalo. Valjda zato što je bilo i onih koji su me povremeno i voljeli.
Željko je dugo bio zaljubljen u mene. Slao mi je ljubavna pisma sa srcima i malim medvjedićima. Posuđivao olovke i flomastere. Imao je super flomaster fluorescentno zelene boje. Znao bi se na odmoru približiti i poljubiti me u obraz. Dopustila sam mu. Bio mi je simpatičan. Probudio je u meni djevojčicu, valjda.
Ali Željko nije bio moja ljubav.

Srce mi je patilo za dečkom iz 1c. Zatim iz 2c, pa 3c, ... nastavio se taj "c" protezati kroz godine dok nismo skupa završili u istom, prvom razredu srednje škole.
On je bio san svake djevojčice. Visok, zgodan, plav, prekrasnih plavih očiju, nogometaš.
Nije me primjećivao. Nisam imala kečkice, nisam nosila suknjice, ni roza majice... Mučilo me to. Sve više sam bila ljuta na bratovu odjeću, na kratku kosu, na dečke iz ulice.
Htjela sam biti djevojčica da me moj nogometaš primjeti.
Tako sam jednog dana krenula na balet. Nažalost, nije dugo trajalo jer u malom mjestu poput mog, nije bilo interesa.
Ali malo mjesto njeguje tradiciju. A kako se tradicija bolje njeguje, ako ne kroz folklor.

Moj nogometaš nije išao na folklor, ali je sudjelovao na svim priredbama na kojima se i pjeva i pleše.
Jedva sam čekala da moja folklorna skupina zapleše na nekom događanju.

Došao je i taj dan konačno. Radost mog malog srca bila je neizmjerna. Napokon će me vidjeti kao pravu djevojčicu. Našminkanu k tome. Noćima nisam spavala od uzbuđenja. Taj dan nisam mogla dočekati mamu da dođe s posla i vodi me na priredbu. Gdje ću ja plesati. Gdje će me on vidjeti. Plesat ćemo u parovima, jedni iza drugih. Jedna djevojčica i ja smo bile prvi par, i prve ćemo izaći na pozornicu. I prve ćemo pjevati. Ma ako me ne zavoli na priredbi, nikad neće.

Sva napeta čekam mamu. Ona, naravno kasni sa posla. Mi, naravno, kasnimo na priredbu. Ali nije problem jer ionako moja skupina ne nastupa prva. Stižemo taman na vrijeme da se presvučem. Našminkana jesam. To je najvažnije.
Dolazimo u garderobu. Svi već obučeni. Učiteljica Ljubica mi daje zadnje odijelo koje je ostalo.
Zadnje odijelo koje je ostalo je bilo muško, sa kapom. Onom starom kapom kakvu je tada moj djed nosio.
O, bože! Neeee! Ne želim! Ne može me moj nogometaš vidjeti na pozornici obučenu u starog čiču sa kapom. I ružmarinom na kapi. I vrpcom od trobojnice. Ne! U zemlju želim propasti.
Osjećam mržnju prema mami jer smo kasnile. Jer su sve ostale curice dobile suknje, podsuknje, podrokljice, pregače, košuljice, đerdane, marame, svilene, šarene.
Samo ja ću biti muško. Opet!
Suze mi naviru. Odbijam obući odijelo. Mama se ljuti. Ljubica isto polako gubi živce.....

I tako, počinje muzika, moja partnerica i ja prve izlazimo na pozornicu. Pazimo da nam koraci budu u ritmu, odmjereni, ujednačeni. Dolazi trenutak kada se glazbi pridružuju i naši dječji glasovi...
Iz sveg glasa, u suzama, pjevam: "Sirota sam ja. Nemam nikoga. Nemam oca, nemam majke, pa ni dragoga. Sirotice ti, nemoj plakati....". Plačem. Ja sam muško. Ja vodim. Nju okrećem. Njoj se vrti suknja, u velikim pravilnim krugovima.
Moj nogometaš je u publici. Plješće... drugim curicama.

Bila je to priredba za kraj 3. razreda.
Bog mi se smilovao pa je moj razred iduće godine prebacio u drugu školu.

Zaboravila sam ga na neko vrijeme.
Nekim čudom sam i ja s vremenom postala djevojčica, djevojka... Hm, mislim da se to čudo naziva pubertet.

Krenuli smo zajedno u srednju školu.
Nije mi više bio zanimljiv. Ipak se tada gledaju stariji momci a ne ovi iz razreda. Oni su još klinci.

No pred kraj srednje škole, moj nogometaš i ja ipak završimo skupa.
Nije to bilo ništa posebno. Druženje za jednu večer.
I stvarno nije bilo ništa posebno. Ispalo je da se moj nogometaš loše ljubi, ne zna točno što bi sa rukama. Iako je strašno samouvjeren i misli da savršeno radi sve. Ostavila sam ga u tom uvjerenju. Nije mi više bilo važno. Dječak u meni više nije patio. A djevojčica je gledala druge dečke.