[ray of light]

[QUOTE=LILI20;63567733]Nisam nikada mislila da ću pisati o ovome na forumu, ali eto me. Nakon cijelog dana u tišini i razmišljanja nisam znala više što da radim, a i zanima me što će reći netko tko je objektivan.
U braku sam jedva pola godine, živimo zajedno godinu dana i skupa smo 4. I čini mi se da smo na pragu da se rastanemo. Svađamo se barem 1x tjedno i većinom oko iste teme, a to je da njega nema doma. Od kad smo skupa je

to na neki način bio problem u našoj vezi jer kad god nismo bili skupa (on kod mene ili ja kod njega) on je s frendovima. Stalno su visili kod njega, ako bi ja prespavala kod njega čim bi otisla frendovi bi došli i slično. Uvijek sam krivila frendove, ali očito je to i njemu pasalo.

bojim se da nije u glavi odrastao i da bi dalje vodio momački život


Sada kada smo u braku i živimo zajedno problem je postao što on (pre)često ''navrati nekud'' iza posla. Osim svog redovnog posla radi i dodatno nakon posla pa ako još ''navrati'' negdje često ga nema doma do 19,20h. Situaciju dodatno pogoršava i činjenica što sam ja zadnja 2 mjeseca na bolovanju pa sam cijeli dan sama doma, skuham ručak, čekam ga da zajedno jedemo i šizim.

On ne shvaća mene, po njemu stalno gunđam, gušim ga, nedam mu da radi stvari koje su normalne, nedam mu da pije kavu s mamom, itd. A ja ne shvaćam njega kako nema potrebu doći nakon posla (ako to posao dozvoljava) doma svojoj ženi. Sama sebe preispitujem da li pretjerujem u svemu tome, ali živimo kod mojih i oni mi često znaju reći da ga nikad nema doma. Posao mu je takav da često radi od 7-17,18h i ne razumijem kako bar par puta tjedno mora poslije otici na kavu s frendom x, frendom y, frendom z, par puta kod svojih, a ja sam sama doma.
Došli smo do toga da je već 2x kupio stvari, ja sam tad smirivala situaciju zbog mojih jer mi je bilo koma da nas čuju i znala bi da reagira u afektu i da je u stanju pokupiti stvari i otići, a sljedeći dan se kajati i što onda?!
Zadnju svađu mi je stavio prsten na stol i rekao da je gotovo. Ovaj put nisam reagirala jer nemam više snage. Dosta mi je svađa, dosta mi je kupljenja stvari, spominjanja rastave, a brak nam je tek na početku.
Volim ga i ne želim rastavu, ali sama sam sebi priznala da sam nesretna. Ne znam kad sam zadnji put toliko plakala koliko plačem zadnjih par tjedana. Razmišljam da li ipak nismo jedno za drugo, jer ja očito imam puno više potrebe biti s njim, nego on samnom.

Ja njega uključujem u sve, rado bi da radimo stvari skupa, a on očito nema tu potrebu.
Kad mu prigovorim što ide nekud nakon posla, on ne razumije jer kao uvijek na kraju dana dolazi meni.

A ja ne želim da ''na kraju dana dolazi meni'', nego da sam mu prva, a ovako nemam osjecaj da jesam.

normalna stvar

Uz sve to prigovara mi jer ne želim još dijete,a nije da ga ne želim nego se bojim u ovakvoj situaciji raditi na djetetu. Očito imamo problema i ne bi si htjela dopustiti da ostanem sama i trudna. Ja smaram da trebamo prvo riještiti probleme, on smatra da bi nas dijete samo moglo približiti i da bi sigurno bio onda više doma.

bože, kako je nezreo, pa dijete tek sve pretumba, tek bi tada, bojim se, bježao od obaveza

Po meni je to suludo, uz dijete može samo biti gore. Htjela bi dijete, ali u ovakvoj situaciji ne.
Trenutno ne razgovaramo (zadnja 24h)... Prolazimo jedno pored drugog kao duhovi, a ja jedva čekam da izađe iz kuće da se bar na miru rasplačem. Htjela bi da razgovaramo i riješimo sve, ali ponos mi neda da prva započnem razgovor jer je bio bezobrazan i vrijeđao me da sam ovakva i onakva prilikom zadnje svađe. Plus skinuo prsten, a obećali smo si da više nećemo spominjat rastavu bez obzira koliko se posvađali ako to ne mislimo za ozbiljno. Užasno mi je to s kupljenjem stvari/skidanjem prstena sa svakom svađom.

Osim tog problema brak nam je dobar, tj. kad ja ne prigovaram što ga nema nemamo nikakvih (velikih) problema...

brak vam uopće nije dobar i nemoj se samozavaravati, samo još da napišeš "pa ne tuče me, dobar nam je brak" (karikiram)

Ali ja ne mogu glumiti da mi nešto ne smeta kad mi smeta i kad me čini nesretnom. On smatra da se već dosta prilagodio i smanjio druženje s frendovima ( i je u odnosu kako je bilo dok je on živio sam, a oni dolazili kod njega), ali po meni se ovako nebi nebi trebao ponašat oženjen muškarac koji želi zasnovat obitelj.

prilagodio se tako da praktički dolazi doma prespavati?

Ne znam što da radim... Jesam ja ta koja pretjeruje? Da li je normalno da oženjen muškarac ide skoro svaki dan (bar 3,4x od 5,6 radnih dana) nekud nakon posla, a ne kući ženi? Uskoro se vraćam na posao pa neću biti toliko doma i fokusirana na čekanje njega, ali to svejedno ne riješava problem... Svaki savjet je dobrodošao.

pokušaj se smiriti koliko god možeš i ozbiljno popričati s njim


imate li uopće kakve zajedničke aktivnosti u kojima zajedno uživate? imaš li osjećaj da niste emocionalno bliski?
i kliše pitanje- koliko vam je godina?

jesi ikad prije s nekim bila i živjela u vezi?

misliš li da bi možda fizičko odvajanje od tvojih roditelja pomoglo? u kakvim je on odnosima s njima? kako to da ste odlučili živjeti s njima?