[Gregorius]

Upravo sam prekinuo odnos sa svojom ženom, nakon 10 godina, usprkos tome što imamo dijete od nepune 2 godine....ali ja više jednostavno ne mogu dalje.
I ne, nema "rezerve", nema druge žene, nije u pitanju nikakva prijevara (iako je za mene razlog prekida možda i gori od toga).
Kroz 10 godina odnosa imali smo divne, ali i jako tmurne i teške trenutke. Ovo nam je drugi prekid, a razlog oba prekida je bila prije svega njena ljubomora.
Da odmah razjasnim: nisam tip koji vara svoje partnerice, nisam to nikad učinio, nisam niti tip koji flerta, nemam ženske "prijateljice" s kojima idem na duga ispijanja kava i pričam o intimnim stvarima (kao što neki čine).
Ništa od toga, ništa niti približno. Ona nikada nije imala niti najmanji (racionalan i stvaran) povod za ljubomoru. Dapače...
No, svejedno, moja partnerica je kroz godine imala nekoliko ljubomornih epizoda. Radilo se doslovno o optužbama koje te stresu do temelja, koje ti sruše cijeli svijet u trenu.
Okidači takvog ponašanja bi ponekad bili toliko banalni, da zvuče nevjerovatno. Ponekad bi bilo dovoljno da odem na službeni put....ili da izađem s prijateljem na pivo....ili odlazak na momačku od prijatelja.
Smetala ju je sama činjenica da pored mene u uredu sjedi ženska osoba. Njena ljubomora nije stala samo na tome, bila je ljubomorna i na moje prijatelje, na moju majku, na svakoga tko je na bilo koji način blizu mene.

Na početku sam mislio da je jednostavno nesigurna, jer se ne poznajemo dovoljno dobro, pokušavao sam razgovarati, pokušavao sam joj pomoći da to osvjesti, pokušavao sam joj objasniti koliko to destruktivno djeluje na mene, na naš odnos. Bilo je tu nekoliko upropaštenih godišnjih odmora, izazaka, proslava Nove godine. No, mislio sam da sam nešto postigao, da je to iza nas...
Tada se dogodilo nešto gotovo apsurdno. Otišli smo na zabavu, ja i ona, malo smo popili, kad me upitala da li sam ju varao sa svojim najboljim prijateljem! A što je bio povod tom pitanju? Glasina koju je načula od frendice da je moj prijatelj gay (a nije, no čak i da jest).
Sjećam se da sam samo otrčao od nje, pobjegao...u 2 ujutro sam kucao majci na vrata i ostao kod nje tjedan dana.
Svih tih 7 dana ona me molila, preklinjala da se vratim, da ju barem saslušam. Iako sam bio siguran da više nema budućnosti za nas, da ne mogu prijeći preko toga, dao sam joj priliku, saslušao sam ju.
Sjećam se koliko je plakala, tvrdila da mi vjeruje, da zna da to što u tim trenucima osjeća nije normalno, da nema nikakvih objektivnih razloga da osjeća to što osjeća, da je svjesna koju glupost je napravila, da je bila pijana, da joj se to uglavnom događa kad malo popije. Obećala je da se to više neće nikada dogoditi, da će raditi na sebi, da će se savjetovati sa psihijatrom. Da me voli, da sam joj najvažnija osoba na svijetu...
I ja sam se, naravno, slomio.
Ponovno smo krenuli zajedno. Nekoliko godina je sve bilo u redu, dobro smo se slagali, počeli smo planirati obitelj. Rodila nam se predivna curica, sve je bilo OK, život, posao, obitelj....
Sve dok se u firmi (u kojoj oboje radimo), na funkciji koju je prije obnašao muški kolega (a s kojim puno surađujem zbog prirode posla), nije zaposlila ženska osoba (btw. oženjena s dvoje djece).
I tu je opet počelo. Primjetio sam odmah njenu ljubomoru, primjetio sam s koliko mržnje i prezira govori o toj kolegici. Kad sam ju suočio s time, dobio sam (opet) optužbu: da ona vidi kako mi pričamo, kako se gledamo, da smo previše bliski, da ona osjeća kako ju isključujem iz svog života(!!!). Molio sam ju da stane, ali ona je nastavila sipati i sipati....
I u tom trenutku sam puknuo, rekao sam joj svašta. Rekao sam joj da me lagala kad je tvrdila da je s time raskrstila, da ta njena ljubomora nije problem iz prošlosti, da je bila tu cijelo vrijeme i trovala nas.
Rekao sam joj da me ne voli, da ja nju ne volim, da mi se gadi i ona i njena slika o meni. Da je bolesna, da je ona ta koja mene zapravo vara već 10 godina, da je neiskrena, da je naša veza farsa, da je hladna kuja lišena normalnih ljudskih emocija. Izvrijeđao sam ju gadno. Izgubio sam kontrolu. Od bijesa sam srušio sam stol u kuhinji i udario šakom u hladnjak. Pokupio se i otišao.

Sad se, naravno, osjećam jadno i bezvrijedno.
Osjećam se tako da bi najradije da nestanem, da se nikad nisam rodio.
Osjećam se kao da sam zgužvao i bacio cijeli svoj život, da sam prije svega nanio veliku štetu svom djetetu.
Rastrgan sam između dvije krajnosti: želim biti uz svoje dijete svaki dan, ali više ne mogu trpiti život sa patološki ljubomornom osobom, sa osobom koju više zapravo ne volim, sa osobom pored koje se osjećam malen i slabašan.