Grimizna tama
*Ono što prešutim.
bojim se kao staklena čaša
na rubu stola na kraju večeri ljetne
kad topla se koža hladi,
a usne su suviše umorne i suhe
kao pustinja grijeha
bez oaze
oči su zatvorene
mi ne želimo vidjeti
prašinu noći što pada nam na trepavice
i obraze
i skriva crvenilo
i još valovi čuju se u daljini
i smijeh je utihnuo,
a ja ne brojim minute
jer vrijeme je stalo u rukama mojim
i ja ne poznajem sutra
samo je još pijesak ostao na nogama našim
koje spavaju,
a niz njih se slijevaju potoci prolivenog vina
tamnog kao zastori ispod vjeđa naših
u ušima čujem srce,
a ustima gutam oblačiće dima što šire se nepravilno
iz netom dogorjelih cigareta
i grle glave naše
i umorna sam od traganja za vlakovima
koji bi mogli biti moji,
a nisu
ne otvaraj oči
daj da budemo slijepi u ovoj tami
gdje ne moram skrivati se iza svojih riječi
po mojem su tijelu grafitom ispisani vapaji
na nepoznatom jeziku,
a ti ne vidiš,
sve oko nas je slijepo
ulice su tihe
srcima grizemo tišinu
i samo još noć diše,
a oboje znamo da neće dugo.
|