[carica]

Ma nekako mi neopisivo bude pustiti misao da ode nekamo, ni sama ne znam kamo, nego da ju zakucam u grob od slova i naoko briljantnih matematičko-lingvističkih rebusa. Ma neka ode, ja se neću okretati.
Ovo je neka sasvim privatna prosvjedna šesnaestinka, upućena meni, ali obješena na ovaj pano. Ja bi se i nenatjecanjem natjecala, što, zapravo, ismijavam i ne razumijem. (Tražim izgovor za izgovaranje!) Ima nešto u labirintima i nepoznatome. Ima nešto osim straha i njegove semantike. Odakle dolazi moja potreba za publikom, aplauzom i potvrdom svjetine – ja ni sebi, a kamoli vama, ne znam reći.
Ali ima nešto drugo: koga to zapravo zanima? Ono što je moje vječno pitanje jest : jesam li ikome svojim pisanjem ušla u svjetove, promiješala juhu, promrsila kosu, naježila kožu, promijenila smjer kretanja, pogodila posred duše? Moja misao, moj smisao...izrasta li negdje na tridesetdevetom meridijanu u sobi punoj starih novina? Ili npr. miče li kazaljke na satu ljudske upornosti, strpljenja?
Koga će stvarno zanimati moje psovanje na ffwd-govnarstvo, stotina lirike moga promišljanja gulaša, ili možda ljepota dana koju si sama stvorim ili ne stvorim?
Koga će zanimati da živim za dan kad moja spavaća soba više neće stajati u izlogu nekog dućana s namještajem, da mi je ovo prvi Božić bez kamenja u ustima i gangrene u srcu?
Neću (uspjeti) promijeniti ništa, no sebe. U sebi.
Ma koliko željela. Ovaj trenutak u kojem mi se i rodila iluzija da sam to dobro sročila prsnut će u svemiru i netko će se s druge strane Zemlje diviti zvijezdi koja je pala.
Ljudi prolaze, život nije čekaonica, i nitko me neće pozvati da uđem na ta vrata ipred kojih čekam. Tko čeka – taj se načeka. Ne mogu birati što i koga pamtim; mozak ne znam prepirjati, pa ga vratiti. A tko uostalom kaže da se i mi ne rotiramo oko sebe samih na toj i toj putanji.....................?
Naučila sam jedno: ma koliko željela potvrdu svih stvari, čak kada ju i dobijem (u neznanju odaslanu, ali u neznanju i (za)primljenu) nikada ju neću imati. Ništa nije sigurno osim te krhkosti svijeta. [Keč d moument], pričaju vel'ke face po američanskim filmovima.
A ja ću neke svoje misli ostaviti samo sebi, ove iznad – vama, a one najsvilenije i mekane – onome koga sam izabrala. On to zna, i to je, zapravo, do sad neispunjena, šarena i radnosna polovica moje sreće. Ona druga, moja; bijela, je - nešto kao bjeloočnica – i ona je potrebna da gledam, ali i vidim...niti bi šarenilo i boja oka bila tako lijepa bez te bjeline, niti bi se današnjem Suncu tako veselili da nije sivila. Ne zaboravite: sve su boje u bijeloj.