[carica]

BEFORE AFTER

Ona se vratila iz grada narančastih autobusa zatekla mene bolesno iscrpljenog i mamurnog kako, začuđujuće; iako sam Mjesečar Insomničar, spavam po cijele dane zaronjen u krevet na kojem ležim kao smotuljak canabisa sative. Ona se nije čudila mom spavanju, a možda bi se i začudila da je vidjela mene-smotuljka kako se, prekriven zgradom, smiješim.Nisu bila postavljena prava pitanja, kao i obično. A meni je već odavno dosta tih a priornih rečenica i odgovaranja na pitanja na koja bi ja, kao sugovornik ili čak susluhovnik, trebao odgovarati. Moji je odgovori nisu zanimali ili ih redovito ne bi čula. Zbog toga sam bio tužan , skoro kao onda kada je mama ležala po bolnicama, a neizvjesnost je ručavala i večerala s nama tada , umjesto nje. Bio bih tužan ; jer shvaćao sam u potpunosti asimetriju te naše ljubavi. Htio bih joj tada satima pričati (voljela je kad pričam i uvijek je govorila:”... pričaj....pričaj mi...”) o tome kako sam jednom i želio rasporiti ruke u zagrljaj ;tek bi onda bila cijela, utvarao sam si; bojao sam se da joj kradem zrak; bio sam spreman spavati ispod njenog tepiha, prekriven njenim stopalima - bolnim od koraka zadanih. Znao sam; cijelo sam vrijeme znao da neprestano operiram; ordiniram u činjenici da ju (NJU) nemam; ruke sam zajedno sa stvarima spremao u kofere...na puteve; u poglede; u dodirivanja slova bez otrova. Dodire sam za nju uvijek skrivao u rukama, u venama; dlanovima,danima..danima..noćima. Znao sam da je ljubav načeta; onako natečena i samo moja u milijardu boja, šarena, obdarena ludilom od prekrasnog dodira koji paše; baš onako kako ja ne pašem ljudima. O, kako bih joj tada pričao kako se klanjam probadajući pokretima neke ikone dlanovima, grudima... Možda bih joj i prsima zaklanjao lice,ljubio je rukama u nepomaku. I tada se razorim spoznajom da ona ne vidi ;samo spusti glavu kao da se srami; jer voli je ruina od čovjeka; samo obični spomenik od pudinga; mek i prijek - u isto vrijeme - a vrijeme je ovdje kreator vječne dileme: da me ona ipak ne treba, iako me zna. Prestrašno...to mi je bila poštapalica, a kasnije se pokazalo da je i život postao poštapalica, a ja sam počeo pisati o nekakvim balkonima, o samoćama šetao sam satima gradom, susretao samo one koje ne želim susresti ; pogled sam dizao visoko, jer to je, na kraju svih krajeva, i jedino što mi je ostalo.

Da je mogla, možda bi ispričala priču identičnu mojoj o gradu izranjavanom ljetnim prekopavanjima; i govorila mi : kako je teško umiriti dušu djeteta koje čuči u tebi... Teško skoro kao pretrčati veliko maksimirsko jezero u cugu i ne propasti u vodu vječno ljubičastu na sredini. Samo bih hodala i hodala ponosna kao Gliptoteka nasred Ribnjaka i koraci bi mi bivali sve sporiji i sporiji, moje cipele su se povećavale i agresivno otežavale svaki korak po Bakačevoj; tako da sam na Novoj Vesi već vukla truplo kao sto se vuče propali brak, a ruke su plave prkosile natečene, stisnule se u partiture koje sam nosila na prsima kao kakvu unikatnu bakinu ogrlicu iz Austro-ugarske. Još se nisam naučila kojim putem treba hodati da bi me manje koraci boljeli. Ja više nemam nekih želja, ja vise nemam ništa. Umorilo me to što se ne umaram. Plava su mi koljena od “s koljena na koljeno”, i rebra me bole od slow motion smijeha uz wah-wah gitare i amerikanizme svih boja i oblika; Andyja Warhala i njegove juhe, tog kičeraja natrpanog u Thaliju; Lupinovih loših fotki iz faze dok se besplatno nudio za pokoji akt. Thalia ta muza komedije čije se stepenice zavrsavaju u ogledalu i vode lijevo u Pokusnu dvoranu. ZKM – kraljevstvo sestre balerine. Kako sam samo želio da ja budem taj kome će reći : “ Još sam samo jednom pucketnula kao naranča kad ju razlomiš na pola; taj osjećaj koji ni prevoditelj Kubricka u Hrvata nije imao, taj osjećaj skidanja paučine s rebara i bedara.” O kako sam to prestrašno želio................. I bio sam nekako takav da sam skoro šutnuo onu zlatnu kuglu u Bogovićevoj. Ali nisam se okrenuo. Čuo sam već kokice kako pucketaju na Cvjetnom, i zazvalo me neko lice kojem sam rukom kao neki tamo ljudi “iznad Britanca” samo mahnuo ni ne spojivši trepavice gornje i donje. Nisam se umorio. I ne, ne mogu spavati. Samo se pola Mjeseca vidi, druga je polovica negdje kod Slosserovih zarezala ranu vec odavna slanu. I ne, ne mogu spavati. Molim ne dirati ! Da sam polica ili bar porculanska figurica - to bi na njoj pisalo.

Sanjala sam jednom samo ovaj san. Toga dana dana kiša je padala nekoliko dana.Ptice su tada iskrojile nebo po mjeri svih stvari, a blaga je bivala tišina u istini.U knjizi se rodila stranica koja će se čitati u sebi. Tajna mjere.

Pa sam bila na jednom od bezbrojnih ispraznih tuluma na vikendici u prirodi; jedna lijepa idila debila, nakon kojeg sam zapisala nešto kao:
#Postoji sasvim obična šuma u kojoj su zagubljene državne granice, i sasvim neobičan košmar u glavi, sakriven doputovao sa mnom iz grada. Slomljen kist zaboden u platno; umjesto slike dogodila nam se skulptura: tri dimenzije jedne ljubavi , razrezane. Nekakav petak i nekakva subota, zavučeni u kutije kao čajevi “odkojihbudebolje”; nekakav potok toliko hladan da krv protestira kao ekspresivna gomila; sasvim nepotrebna alergija na šumu, na mene koja po toj šumi hodam. I moje netaknute čokoladne müssli čekaju da ih pojede Onaj kojeg odaberem. Neko tijelo leži pored mene, netko se naslanja na moja leđa; netko misli da se smije nasloniti na moju tugu. Neka sasvim obična šuma izrasta mi na rukama, u njoj se legu ptice koje nikada neće prestati letjeti. Te ptice su možda i zmajevi koji će jednom poletjeti s ramena i gležnjeva pokušavajući tako zaboraviti da su obične tetovaže na ljudskim ljuskama; košuljama duša od kojih neke nikad ne zaplešu. Sasvim nezaboravljen pogled u šalici čeka da se pridigne kao posrnuli prosjak; sasvim neobična žena čeka da joj skineš ljuske i kažeš: idi . Znat ćeš tada ono što ja znam odavno. Samo jedan običan broj košulje za dušu.#
Evidentno je, marijuana se spravljala na čušpajze, motali smo joxe dužine crnačkih penisa i mislili smo da je to smisao zajedništva našeg čopora.

Ispovijedam se.....moja Anima, pa govori, s mozgom u erekciji:

JA NIKADA NIŠTA DO KRAJA NISAM MOGAO. I TO JE MOJE PROKLETSTVO.
Ahhhhhhhh; ti krvavi dnevnici koje ljudi poput mene ovako artikuliraju...Kome su oni zapravo pisani? Kome se oni unose u lice ili zavode onim pogledima iza gustih trepavica crnih od crne duše, izgorene iznutra. To nije za NAS.... Kao ni ja, očito je. Niti su tvoje haljine u mom ormaru, niti su moji otisci na tvojim knjigama. Zidovi to znaju. Zidovi zbog toga likuju; porodili smo mnoge zidove u svim nazovi- ljubavima. A romantika? Ma neeee, nije to za stoike, ni za one koji čitaju note; depriviranost je neminovna. Ponekad i zagrljaj više nije onako siguran i skrovit kao što je bio nekada. Postao je nepoželjan kao premalena haljina i stari kruh; postajao je tako što je nestajao; a ljudi čekaju...Ljudi čekaju u redovima za čežnju, u redovima za psovke, u redovima za pravde i nepravde, u redovima za duhovne nadoknade, u redovima u kojima se čeka opet – za neke tamo, sasvim nove redove. U redu. U redu je i ta tišina iza koje se sakrijem ja; mjesečar nezaposleni, nije to navika. To se u mehanici zove statika. Znaš...statika kao znanje o ravnoteži sila; statika kao ono nasuprot dinamici; kao ti nasuprot meni. Kao ruža istrgnuta iz nečije ruke; prekinut osmijeh i grč u pogledu. Nedjelja nikad nije bila dan za Istinu. Nedjeljom se sve nešto usporava; ljudi štede na dodirima; štede na ljubavi. Sporije, pa i temeljitije.
I onda mi padne na um kako zapravo ; u haljini Carice Pepeljuga više ne izgleda kao Pepeljuga. U pepelu je sva ljepota imaginacije; pepeo ljudi i stvari gotovo da se ne razlikuje, čak ni u mirisu. A duše mirišu po teretu koje su kosti nosile. I parfemu koji je ljubav otrovala; samo jednom. Nema straha; treba samo usporiti. Polako. Samo polako.
"pitu ne jede onaj koji može, već onaj koji je naučio"; rekao mi onomad taksit jedan; Sarajlija, imao je detektor za Mjesečare poput mene. "Hvala, čiča", rekla sam mu tad. Nije mi dao da platim taxi; rekao je: “ Ovaj put koji si sada prevalila nema apoena, dijete moje”.

AFTER BEFORE

A danas?
Danas kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ.....................................i, ipak,...ovakva tvrdoglava, ona što obožava "Ne daj se, Ines" promijeniti u "Ne daj se, Ive"...i dalje, i uporno lajem, i lajem.......dekliniram si mjesto i vrijeme radnje govoreći:....priznajem ti,i ja sam lovac na snove,grizem jastuke kao jabuke...i čekam to jedno jutro. priznajem ti da ne znam dresirati samoću, i da mi se ne bira nikoga..ja samo čekam to jedno jutro...priznajem ti i to da me poznaješ,i znaš gdje se na mom tijelu umire....samo lovac na snove poznaje tu tišinu u kojoj se pleše danas kao u haljini od naših plahti. priznajem ti da imam želju prestati ovako slagati slova od ljubavi i samo te zagrliti,zamotati,uspavati.priznajem ti da bih ti htjela ući u sobu i zaključati vrata šutke,gledati te dok spavaš cijelu cjelcatu noć
i tek te ujutro poljubiti.
lovac na snove jutro vidi po noći
u takvo jedno noćno jutro pobili su se ljudi u ratovima
u takvo jedno noćno jutro u počeku bijaše riječ
u takvo jedno noćno jutro bilo je teško plesati bez muzike
u takvo jedno noćno jutro čekala sam te kao što se čekaju mornari
u takvo jedno noćno jutro reći ću ti koliko te volim
ipak

priznajem ti
i ja sam lovac na snove
grizem jastuke kao jabuke
i čekam to jedno jutro....


Sve ovo gore napisano...žig je datumar iz nekog zaista ledenog doba, i danas, kada ovo čitam, iz perspektive čistog organizma, koliko kaosa sam sama sebi tetovirala u dušu. Danas...danas je jučer bilo.....
A ja sam...pronađena. Konačno.
I ispovijedam se....za sve kaose...i molim za svoj mir. I ljubav vječnu.

Posvećeno onome kojeg, otkad poznajem, sebe više volim. Hvala ti, Mjesečevi čovječe.