nama je tako dolazila uvijek ista žena žaliti se da "djeca skaču po stanu"...jednom je došla jer je mama dva put udrila sjekiricom po nekom mesu (doslovno 2 puta)...
i svaki put bi je mi fino ispraćali "joj, oprostite, nećemo više"...
dok mama nije jednom izletila van "nas je ovdje petero, a vi ste jedna i ne radite i nemate djece, mi moramo živjeti, a ako vam smeta, lijepo šećite po parku, i javite mi se kad budete imali djece, doviđenja, gospođo"
žena se više nikad nije pojavila
ma mislim...i meni smetaju tuđe bušilice i brusilice i premještanje namještaja i cika i vriska i čišćenje badema (koje uključuje čekić)...pa mi nikad nije palo napamet ići se žaliti...zgrada je zgrada i zna se kakav je život u zgradi
i još kao, popodnevni mir od 15 do 17....95% ljudi radi do 15 ili 16 i dok dođu doma i ručaju gotov je taj popodnevni mir, i kad bi oni trebali odrijemati popodnevni san? nikad... popodnevni mir je smišljen za penziće koji ručaju u podne, a ne za zaposlene ljude koji ipak čine većinu
