Quote:
Ribež kaže:
Prvi korak ka osamostaljivanju djeteta i prije nego što će ostati samo je - ohrabrivati ga, dati mu samopouzdanje da može, da je sposobno za neke stvari (odrediti koje), dati mu neke sitne zadatke koji ga ujedno vesele jer pomaže i čini se sam sebi velik.
Onaj tko djetetu od 7-8 godina još uvijek veže žnirance na tenisicama, nije ga naučio na sat (nije lako ali da se strpljenjem), nije ga naučio da se svima ne otvaraju vrata, da si uzme sam jesti, sok, natoči mlijeko, kako se otključavaju, zaključavaju vrata i sl. (još bih ja mogla puno toga navesti gledajući društvo oko sebe) unaprijed je popušio i s pravom ga je strah.
Meni su to bile neke osnove a ima ih još kojim sam započela da se moje dijete osjeća ugodno i samostalno i da ju nije strah kada je sama kod kuće.
|
Uza sve ovo potrebno je djete istrenirat sto napravit u slucaju potresa,pozara ili neke druge opsnosti.
Moje djete je tek negdje sa 12 godina pocelo ostajati samo jer je prije toga sa nama zivila nasa kucna pomocnica/teta cuvalica.Bez obzira na to puno prije nego je poceo ostajati sam naucio je sto treba napravit ako je neka frka.Mi smo u stanu imali na tri mjesta "panic button",i on je sa sest godina tocno znao di je koji i kad ce ga koristit.Generalno pravilo je da pokupi mobitel (u kojem su svi vazni brojevi i koji inzistiramo da je uvjek pun i kod njega kad ostaje sam),pasica i da pozarnim stapenicama side ispred zgrade.Prije par mjeseci nam se dogodilo da je bio sam a susjedi se zapalilo ulje na stednjaku.Zvao me na telefon da je ispred zgrade jer se u zgradi upalio alarm.Vjerujte mi alarm je stravican....cula kad je bila vjezba ....tuli zlokobno sirena i nekakav metalni glas ponavlja da je pozar u vasoj sekciji i da odete na pozarne stepenice.Sa njim je bio pasic
Moje djete je tada polozilo ispit.Moram priznat da sam sad mirnija.