Quote:
Om Tat Sat kaže:
Svi smo mi donekle sebični jer imamo sebe, no kada je netko toliko orijentiran na sebe da uopće ne mari za druge i ne vidi drugoga, mislim da to usporva duhovnu osvještenost jer znači da ne vidi druge kao dio istog Izvora, jednakim sebi po božanskoj potenciji.
Mene samo zanima je li netko takav kroz duhovnost uspio izmijeniti taj dio karaktera ili je ostao tamo gdje je, budući je mijenjanje karaktera prilično velik i težak podvig. Koliko je to uvjetovanost koja zaista nekog definira, a koliko je podložno promjeni?
|
Što ako nismo predodređeni za učitelje ili gurue ? (treba za to imati svakojake sposobnosti, ponajviše volje da se ide tim putem, spasitelja možemo reći..a i odgovornost je)
Postoje normalni ljudi (dakle koji nisu subjektivni) prirodno su takvi (njima je duhovnost normalno stanje postojanja), ali jako malo ih je ili možemo reći da puno njih se pokvari kroz život (prilagode se)...i onda to donekle opravdava tezu, svih jednakih ljudi. (znaš kao se kaže, ono si što misliš i jesi)
Uglavnom zato većina onih koji se bave duhovnosti idu sami, religija ide obično kroz zajednicu i ona je možemo reći kolektivna duhovnost. I jedno i drugo ima prednosti.