Prvo bi sta se tice Nausikaje i zatomljavanja emocija, ili o cemu je vec bila rijec.
A cini mi se pametna i kompetentna, pa evo, nek protumaci ovo pitanje kao upuceno direktno njoj.
Sto je tocno lose u nekakvoj mirnoj reakciji na nanesenu bol?
Sto je lose u prihvacanju cinjenice da su neki ljudi jednostavno negativni i da je tako trebalo bit?
Makar to pripisali silama svemira
?
Jel toliko neprirodno i stetno prihvatit nesto tako kako jest, iskreno, iz dubine duse, razumjet, oprostit i krenut dalje?
A sad o temi. Evo sad sam u stadiju ostavljanja supruge (ne ja, ja nemam suprugu
ako me netko ne hvata, ljubavnica sam), relativno mirno prolazi.
Ocekivana malogradjanstina, briga o dobrobiti sela, sok i nevjerica, povrjedjen ego, ponizenja, kompromisi, tuga, kolebanja, ljubav, sebicnost, bijes, osude, nema cega nema.
Ali svi skupa trazimo optimalno rjesenje. Situacija je takva i ne moze ju se vise promijenit.
Krivca nema smisla trazit sada kad je sve gotovo, treba nac najlaksi izlaz iz sveg kaosa koji slijedi.
Malo dijete je tu o kojem sad itekako treba vodit racuna.
Tu su nase obitelji koje nisu ni slutile sto se dogadja i u najmanju ruku su van sebe.
Tesko je. Nitko nije ni ocekivao da nece bit tako.
Ali iskrenost u prvom planu, hrabrost, volja, ustrajnost i zelja da steta bude minimalna
ce ucinit svoje.
I nepotrebni su ti oklopi koje ljudi imaju, jer usprkos svemu nismo, ne mozemo, i u krajnjoj liniji i ne trebamo bit
nedodirljivi.
Ljudi koji konstantno, bez namjere da stanu i bez savjesti, varaju, lazu, vrijedjaju, ponizavaju, omalovazavaju, podcjenjuju i unistavaju tudje zivote, a sve zbog vlastitog komoditeta, nisu vrijedni spomena, mada je cinjenica da ce ih uvijek bit.
I ne ostavljaju svoje partnere, kad smo kod toga. Logicno.
Ali nismo svi takvi, to je ono sta zelim rec. Zato mi na neki nacin smetaju ovakve generalizacije, kojih ima i previse.