Quote:
|
imagine kaže:
Uh koliko post i koliko sati 
ovo je bilo totalno anti-mijastenićarski  |
E ovo si dobro rekao, totalno anti-mijasteničarski, ali neka, ja sam noćni tip i još uvijek mi je lakše biti budna po noći nego dizati se rano ujutro. No to vrijedi samo za vrijeme bolovanja, a kad se radi onda je druge priča.
Htjedoh reći da se slažem sa svima što si napisao, i znam da uvijek može biti gore nego što je, i time se tješim, time se svi mi tješimo, inače ne bi doživjeli sutrašnji dan. Ali, ja sam čovjek koji ne voli ograničenja, pogotovo što si neko vrijeme ograničen, a onda si neko vrijeme sasvim normalan. To je najveći problem, kako se pomiriti sa stalnim usponima i padovima, malo imaš, malo nemaš. A opet kad si ok, strepiš kada će ponovno biti loše, pa se pokušavaš psihički pripremiti, ali ni to baš ne ide najbolje. Problem se javlja upravo tu, koliko god ovo ružno zvučalo, ali imam osjećaj da se čovjek nekako lakše pomiri s nečim što više nikada neće imati, nego sa situacijom da malo ima, malo nema. Ja znam da se ja ni nakon 6 godina još uvijek ne mogu pomiriti sa situacijom da sam malo ok, pa opet malo nisam. Iako pokušavam.
Sve u svemu, otvorih ovaj topic najviše zato da se ovakvi kao ja i ti možemo negdje ispuhati, jer iako bih sada naradije vrištala i urlala i psovala, i ljutila se kao nekad, smiješno je kada hoćeš nekaj opsovati, onak u ljutnji, a to ispadne ko da beba priča, pa bar ovako dok pišem imam osjećaj da još uvijek ja imam kontrolu nad bolesti, a ne ona nadamnom.
Stoga, veliki ti pozdrav i
na tome što si podijelio svoje iskustvo sa mnom.