Meni je nedavno kroz ruke prosla "Jedes Kind kann
schlafen lernen" by Annette Kast-Zahn, knjiga koju su mi mnogi preporucili, ukljucujuci pedijatra.
Sad cu je, bez obzira prema autorskim pravima, ovdje ukratko prepricati
Kniga je namjenjena roditeljima koji su ozbiljno na rubu snaga zbog djetetovog (pa onda i svog) nespavanja i ne znaju kako dalje. Knjiga nije pisana za one koji imaju manje probleme s tim i/ili neki vlastiti sistem koji radi.
Kaze knjiga na samom pocetku da zdrava djeca jako lako usvajaju good-sleeper navike. Za dobar san djetetu treba mirna i relativno tamna prostoriju, idealne temperature oko 18 stupnjeva. Good-sleepers su takodjer cesce djeca koja zive u skladnoj i uravnotezenoj obitelji gdje se osjecaju sigurno i zbrinuto. Djeca takodjer jako vole rutinu.
Potom ide dio o snu opcenito: tijekom noci svi nekoliko puta prolazimo ciklus kratkotrajne REM faze, dubokog sna, ponovno REM faze, a potonja je (su) popracena kratkotrajnim budjenjima kojih se ujutro vise ne sjecamo. Svrha tih budjenja je, kaze autorica, naslijedjena iz doba nasih davnih predaka, brzinska provjera je li u okolini sve jos uvijek kako treba, tj kako je bilo u trenutku kad je osoba zaspala.
Ona smatra da tu lezi problem vecine djece koja se visekratno bude po noci: prilikom svake takve provjere stvari vise _nisu_ onakve kako bi trebale biti: dijete nije u maminom narucju (/toplini/mirisu), tata ga ne nosi okolo ili sl. Dijete koje ce zaspati dok roditelj(i) stoje oko njegovog kinderbeta ili cak leze s njim vremenom ce odlagati padanje u san koliko god moze, jer zna da ce kad zaspe roditelji otici.
Ona smatra da vec vrlo mala djeca mogu nauciti prospavati noc, a djeca od 6 mjeseci nadalje nisu zapravo ni gladna po noci, tj. da im je dobar obrok oko 23 sata dovoljan do jutra.
Autorica svima savjetuje najprije nekoliko dana pedantno voditi evidenciju koliko dijete zapravo spava i koliko su mu redovite navike. Moguce je napr. da dijete za svoj uzrast sasvim dovoljno spava uracunavsi i spavanje preko dana, te je normalno da se do tri po noci vec uvrh glave naspavalo.
Njen prijedlog za "akciju": prije spavanja dijete mora bar 4 sata biti budno. Neposredno prije spavanja osigurati djetetu posebno intenzivan period s roditeljima (igranje ili sl). Dijete staviti u svoj krevetic (ili gdje vec spava) dok je jos budno, poljubiti ga pozdraviti i otici iz sobe. Ono ce naravno plakati ako nije naviklo na to. Nakon tri minute roditelj(i) ponovo idu k djetetu i provode s njim jednu minutu, govoreci mu stvari poput "ne brini, ne boj se, ja sam tu za tebe". Autorica misli da su te fraze najbolji izbor, cak i ako je dijete premalo da ih razumije. Nakon te minute roditelj ponovno odlazi, ovaj put pusta dijete 4 minute samo, pa opet jednu minutu provodi s njim. Slijedeci put 5 minuta, pa 6 itd. do 10, nakon toga se period dalje ne produzuje. Period placa do 10 minuta ne ostavlja nikakve psihicke posljedice po dijete (kaze autorica). Najvaznije od svega je biti dosljedan: ako se pocne s "tretmanom" onda ga se mora i provesti. Nedosljednost roditelja ce pokazati djetetu da se stvari postizu placom.
Sutradan ide sve iz pocetka, s time da je prva plac-faza sada 4 minute (opet do 10 min. max).
U nekom slucajevima dijete se ne da utjesiti tijekom one minute dok je roditelj s njim, odnosno place jos jace. U tom slucaju "tretman" treba prekinuti, smatra autorica, i pokusati ponovno za mjesec dana, jer dijete jednostavno nije jos spremno.
Eto ga sazetak, mozda kome i posluzi
Inace, iz mog osobnog iskustva ovo s ukupnom dnevnom dozom sna ne drzi bas vodu. Moja 7-mjesecna cura ima nekakvu rutinu spavanja, no dogodi li se da iz nekog razloga preskoci jedan ili nedajboze dva od svojih dnevnih spavanjaca, nece spavati duze i bolje po noci, zapravo bas naprotiv - tad nam se obicno pise teska noc. Najbolje i najmirnije spava po noci ako je dnevna rutina postovana (unutar gabarita).