|
Mene nekako osjećaji vuku ka oboje. Oboje u istoj kutiji, pod istim "nebom". Mješavina, kaša obje obje stvari kao dobitna kombinacija. Ne dobitna, ali - najljepša. Najnezamjenjivija. Nejneprocjenjivija. Naj-"ona prava". Jedina, zapravo. Sve ostalo mi je nekako... postojeće, u smislu da priznajem, da ne niječem njihovo postojanje, ali da je isto - nedovoljno dobro. Onako...šturo...bijedno...
Zašto nebi u isto vrijeme mogle postojati i koegzistirati obje? I ta tzv. platonska, svemirska, spokojna, potiho razarajuća, oceansko duboka ljubav - i ona druga, dodirna, mirisna, njušna, čulna, zagasita, uzdisajuća, drhtajuća, izgarajuća ljubav...
Po meni, sve je to povezano. Sve nekako nadopunjava i nadovezuje se jedno na drugo...poput svijetla i sijene...
|